Kako smo počeli vjerovati u bajke? Da ćemo živjeti bolje ako nam bude gore. I trebamo navijati za kapitulaciju Grčke, smjenu Syrize i spas eurozone. Kako je to moguće ako znamo da je velik broj europskih zemalja uvođenjem eura srozao kvalitetu i standard života vlastitih građana.

Ne treba ići sve do Grčke, pogledajmo nama bliži primjer, Italiju i sve ono što se moglo prije 15-ak godina napraviti s plaćom od dva milijuna lira, odnosno sve ono što više nije moguće s okruglih tisuću eura. Iako navodno govorimo o istom. Ta se europska bajka zove siromaštvo. Namjerno i prisilno provedeno siromaštvo i žrtvovanje stečevina socijalne države diljem Europe.

Sada je već pet godina kako mjere štednje ne daju rezultate. Valja jednostavno konstatirati kako nećemo živjeti bolje ako povećamo porezno opterećenje. Ako smanjimo mirovine i plaće. Ako fleksibiliziramo tržište rada tako da svatko može brzo i jednostavno dobiti otkaz.

Nećemo živjeti bolje ako se smanje izdaci za mirovine, niti ako povećamo prag odlaska u mirovinu na 67 godina. Ne može privatizacija zdravstva i školstva biti dobra za većinu, pogotovo ne onu većinu koja kvalitetu ne može platiti.

Neodrživa je politika dužničkog ropstva država i građana, koji prisilno štede, dok istovremeno nitko ne može ili neće barem pokušati obuzdati enormnu dobit banaka u svim zemljama Europske unije.

A krajnji cilj privatizacije apsolutno svega, od prometne infrastrukture, aerodroma, autocesta, luka, energetike, naftnog biznisa, telekomunikacija, turizma, pa sve do prirodnih dobara kao što su šume i vode, ima jedan te isti cilj.

Siromaštvo većine Europljana zarad gomilanja zarade odabranih. U takvoj rasprodaji najvećeg bogatstva svake države one gube realnu šansu za vođenje nezavisne politike u korist svojih naroda umjesto u korist korporativno-oligarhijskih interesa.

To je ukratko rezultat politike famozne trojke, MMF-a, ECB-a i EK-a, institucija koje imaju moć, iako nemaju demokratski legalitet i legitimitet, jer njihove čelnike nitko nije mogao birati na izborima, pa je stoga demokracija izokrenuta naopako kad ti isti ljudi diktiraju što moraju raditi čelnici država izabrani voljom svojih naroda na izborima.

Dok gledamo izvještaje iz Bruxellesa u kojima dominira priča o neodgovornoj i manipulativnoj grčkoj Vladi, dok čitamo izjave čelnika EU-a o navodnom žaljenju zbog sudbine grčkog naroda, pogotovo onih koji bi htjeli ostati u eurozoni, nigdje nema ni spomena o događajima koji su doveli do grčke krize.

O njezinom kreatoru i važnom sukrivcu, ozloglašenoj američkoj banci Goldman Sachs, koja je stekla pravo bogatstvo na grčkom dugu prodavajući derivate grčkih kredita i dugova uz enormnu zaradu te zajedno s korumpiranim grčkim političarima godinama prikrivala pravo stanje grčkih financija. Sve dok balon nije pukao.

Teret te financijske gimnastike snosi grčki narod, a Goldman Sachs i danas slovi kao moćan globalni autoritet u financijskom biznisu, tvrtka koja je jača od mnogih Vlada i država u Europi i svijetu. Da stvar bude gora, to je jedna od banaka koju se spašavalo novcem američkih poreznih obveznika, dok su istovremeno njezini menadžeri zadržali sramotno visoke plaće i bonuse.  

Da nije svega navedenog sintagma »svaki dug se mora platiti« bila bi u slučaju Grčke neoboriva. Međutim, Grci nisu jedini krivci za dužničko ropstvo u koje su upali.

Banke su im kredite neodgovorno davale i izvukle se neokrznute iz svega, a to je, uz dokazani promašaj »modela štednje«, najvažniji argument zbog kojeg će nobelovci i ugledni svjetski ekonomisti Paul Krugman i Joseph Stiglitz otvoreno podržati grčki referendum i savjetovati izglasavanje velikog NE mjerama štednje.

Stvar je jednostavna i nipošto nije samo grčki problem. Pod ovakvim uvjetima nemoguće je vratiti dug. Štednja nije rješenje.  

Grcima doista nije lako. Što god da odluče čekaju ih krv, znoj i suze. Prijeti još veće siromaštvo ako pruže otpor moćnicima EU-a, prijeti i politička nestabilnost, dugoročno i duboka podjela društva, koje je u svojoj bližoj povijesti već imalo građanski rat.

Zbog svega toga zaslužuju duboku solidarnost svih europskih naroda. Njihovi su problemi i naši. Bez redefiniranja europske bankarske unije i eurozone, bez otpora globalnim bankarskim kartelima, neće biti ni povratka socijalne države, ni većih radničkih prava, ni većeg životnog standarda.

Budućnost građana Europe neće biti ružičasta. Poraz Grka znači da će i nama ostalima preostati samo vjerovati da ćemo jednom živjeti bolje ako naši politički lideri bespogovorno i dalje budu provodili naputke MMF-a, Svjetske banke, EK i ostalih. A to je, ipak, samo bajka.