Iako to naoko nema veze s riječima hrvatskog generala, važno je zabilježiti ono što se prije dva dana dogodilo u Zagrebu na završnici finala regionalne košarkaške lige. Igrali su Crvena zvezda i Cedevita, srpski i hrvatski klub na parketu. Nešto što odmah asocira na zapaljivu atmosferu i incidente. A tako je i počelo, jer je autobus s igračima i navijačima srpskog kluba napadnut pri dolasku u Zagreb. Međutim, ono što se događalo na parketu, govorilo je o nečem drugom. Sportu i nadmetanju u normalnom ozračju. Na tribini je bilo i stotinjak srpskih navijača i sve je prošlo relativno mirno. Dogodila se košarkaška utakmica. Bez ružnog skandiranja, bez repova i neugodnih optužbi na kraju. Zatim je na terenu ceremonija dodjele pehara i prstena osvajačima regionalne ABA lige trajala gotovo pola sata, a da nitko nije bacio niti jedan jedini upaljač ili kovanicu na parket.

Dio hrvatskih navijača ostao je i pozdravio pljeskom svoju ekipu dok su srpski igrači stajali na parketu i radovali se usred Zagreba. I to je vijest. Koju nitko posebno ne naglašava. Da je kojim slučajem bilo suprotno i na tribinama se trenirala mržnja na sve moguće i dobro poznate načine, čašćenjem najgorim psovkama, skandiranjem četništvu i ustaštvu, garnirano s prijetnjama kakvih smo se naslušali svih ovih godina, mnogo bi se toga više pisalo i komentiralo o ovoj košarkaškoj utakmici. Naučeni smo da je najbolja vijest loša vijest, a najčitanija u pravilu ona koja govori da nas netko mrzi i provocira ili mi to pokušavamo činiti drugome tretirajući sport kao produženu ruku rata i mržnje. Incident se prodaje. Međutim, ono što se događalo u maloj dvorani Doma sportova razlog je za ponos. Hrvatski su navijači bili tolerantni i gospodski u punom smislu te riječi. Ako su to gledali, a sigurno jesu, u Srbiji su imali što naučiti. Valjda će se toga barem dio njih sjetiti kad nekom hrvatskom klubu sutra budu domaćini. Dogodilo se da Srbin na tribini i parketu u Zagrebu nije četnik, pa će možda jednog dana i u Beogradu shvatiti koliko je prostački i divljački vrijeđati drugoga i skandirati ustašama. Lekcija je to vrijedna svakog divljenja i pokazatelj da može i treba biti drugačije. 

  Daleko od sportskog terena ovih se dana navršava 20 godina od operacije »Bljesak«. Za Ljerku Perišin ta je obljetnica vječni razlog za tugu. Njezin suprug, pilot Rudolf Perišin, heroj Domovinskog rata, oboren je u avionu na današnji dan, 2. svibnja. Katapultirao se i ona dvije godine nije znala za njegovu sudbinu, nadala se da je živ, prošla groznu kalvariju punu bola i neizvjesnosti. Ali, danas, nakon svega, na pitanje bi li voljela znati tko je srušio avion njezina supruga i bi li mu mogla oprostiti odgovara. 

   – Bih. Znam da se u ratu gine i zanimanje mog supruga je bilo takvo kakvo je bilo. A što bih mu rekla? Nemate mu što reći, ali voljela bih znati tko je. Oprostila bih tom čovjeku. Jer, ako ne možete oprostiti, ne možete prenijeti ljubav prema drugima. Moramo naučiti praštati jer ako živiš u mržnji, ne možeš živjeti, a ja volim živjeti. Imam kćer i dvije unučice i za njih dvije imam neke svoje vizije i željela bih sudjelovati u njihovu odrastanju. 

   Ta je poruka Ljerke Perišin vrijedna pažnje i divljenja. Ona naravno ne znači da se mogu i smiju zaboraviti neriješena pitanja, počev od procesuiranja ratnih zločina do potrage za nestalima, jer njihove obitelji imaju pravo doznati sudbinu svojih očeva, supruga ili djece. Ali bi konačno na ratove na ovim prostorima polako trebalo stavljati točku. Zbog potrebe za normalnim životom bez mržnje prema bilo kojem drugom ljudskom biću, pogotovo ne ako to biće ne poznajete doista, već postoje samo predrasude na temelju vjere, nacije, boje kože, spola, seksualne orijentacije ili po bilo kojoj drugoj osnovi. Da bi se živjelo normalno, potrebno je izbaciti otrov mržnje, potrebno je oprostiti i pokušati razumjeti drugoga. 

  Na kraju krajeva, narode ovih prostora više stvari vezuje nego razdvaja, koliko god se ta činjenica skrivala. Bili to Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci ili neki drugi, otprilike su jednako siromašni i obespravljeni. Njihove su države užasno ograničene u samostalnosti i snazi, više ili manje nesposobne othrvati se interesu kapitala i pohlepi banaka. Kvaliteta života, građanskih i radničkih prava svugdje je nalik Titaniku koji sve brže tone. I to je vijest. Ili bi barem ponekad to trebala biti.