Hrvatska nogometna reprezentacija bi lako mogla završiti u šestoj europskoj ligi, iako je tamo sigurno ne može stjerati loša nacionalna ekipa i netalentirani igrači, već odani i pasionirani ljubitelji svega što miriše na ustaštvo. Poklič »Za dom spremni« lako bi mogao postati grobar nogometne reprezentacije i to je valjda jedna od rijetkih stvari koja bi mogla osvijestiti svaku, baš svaku osobu, koja bilo gdje i bilo kada, uživa uzvikivati poklič u slavu zločinačkog režima, onog istog što je u Drugom svjetskom ratu paktirao s fašistima i nacistima i sustavno provodio progon drugih i drugačijih, bilo da je riječ o političkim neprijateljima ili ljudskim bićima druge vjere ili nacionalne pripadnosti. I sasvim je u redu kazna koju je odmjerila UEFA, iako je točno i to da se UEFA iživljava na malima, a velikima gleda kroz prste. Kazna je drakonska, jer igrati najvažniju i najatraktivniju utakmicu kvalifikacija sa Italijom bez gledatelja, učinit će od jednog potencijalno sjajnog sportskog i navijačkog spektakla, poprište grobne atmosfere lišene ozračja na tribinama.

  Kad se vratimo još malo u prošlost valja se prisjetiti silnog razumijevanja Davora Šukera, Damira Vrbanovića i ostale vrhuške HNS-a, uključujući i izbornika Niku Kovača, spram ispada Joea Šimunića. Pokušavali su oprati Šimunićeve ustaške sentimente, jer »Joe ne bi ni mrava zgazio«, pa se čak i u Brazilu podgrijavala atmosfera motivacijskim pozivima da se na svjetskom prvenstvu igra za Šimunića, navodno nepravedno izopćenog s najvećeg nogometnog turnira na svijetu. A taj isti Šimunić je pred cijelim svijetom u stvari osramotio Hrvatsku pozivajući s mikrofonom u ruci na skandiranje tribina. Na onaj isti »Za dom spremni« zbog kojeg će se sada utakmica s Italijom igrati pred sablasno praznim tribinama. I to je jednostavno činjenica. Već više od 20 godina na sportskim terenima i ne samo tamo, sasvim je uobičajeno čuti skandiranja »Ajmo ustaše«, »Srbe na vrbe«, »Ubij Srbina« i slično, a da se istovremeno teško sjetiti sportskog funkcionera u Hrvatskoj, koji je takve povike primjećivao, kamoli da ih je javno osudio i pozivao na razum, toleranciju i sportsku atmosferu. Za njih problem “spremnosti za dom” u stvari uopće nije problem, a nije to ni danas. Problem je samo kazna. Samo kod ovakvih kazni ti se ljudi sjete osuđivati ustaštvo. Inače je sve u najboljem redu. Valjda i danas misle da je ispad Joea Šimunića benigne naravi.

   Restauriranje ustaštva duboki je problem hrvatskog društva. Nogomet je samo kolateralna žrtva. Racionalnim argumentima nemoguće je objasniti zbog čega bi itko normalan imao biti ponosan na Antu Pavelića i njegovu marionetsku državicu. Što je tu za slaviti? Čovjeka koji je pola te iste Hrvatske naprosto prodao, kao nekoliko vreća krumpira na stočnom sajmu, tako da su sjeverna i srednja Dalmacija, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni Italiji, dok su Baranja i Međimurje priključeni Mađarskoj. O progonima, ubojstvima, logorima, holokaustu da se ne govori. Što je tu divljenja vrijedno?

   U stvari je sramota što nam jedna nogometna organizacija mora tumačiti zašto je »Za dom spremni« nepoćudan. Njihova je kazna tek mogući uvod u još drastičnije mjere. Ako se ustaški poklič ponovi u tako masovnom obliku na nekoj novoj utakmici reprezentacije ona bi mogla biti izbačena iz kvalifikacija tako da Europsko prvenstvo u Francuskoj iduće godine zauvijek ostane neostvareni san za igrače i navijače. Iz toga bi valjalo izvući pouku i naučiti poneku lekciju. I konačno razumjeti da samo simpatizeri ustaštva mogu izbaciti hrvatsku nogometnu reprezentaciju iz Europe. Tako da konačno postanemo zasluženo izolirani. Za dom(a) spremni!