Valja ponekad priznati da je premijer Zoran Milanović u pravu. A u pravu je kad traži javno sučeljavanje sa svojim najvećim suparnikom Tomislavom Karamarkom. Javnu debatu. Po uzoru na zemlje uređenije demokracije s većom tradicijom u kojima je to sasvim normalna stvar. U Hrvatskoj nije, što god netko mislio o tome. Iznimka su samo sučeljavanja predsjedničkih kandidata, gdje se glasa za osobu, a ne stranačku listu, pa debatu nije moguće izbjeći. Kad je riječ o parlamentarnim izborima, nikada nije bilo direktnog sučeljavanja kandidata za premijera. Nismo nikada vidjeli za istim stolom Ivicu Račana i Ivu Sanadera, Zorana Milanovića i Jadranku Kosor. O devedesetima ne treba ni govoriti. 

  Ono čega se treba bojati jest da će ta debata biti čisti promašaj u sadržajnom smislu. Jer bi dobar dio tema za debatiranje o kojima se naveliko raspreda u hrvatskoj javnosti najbolje bilo zaobići, ne zato što su zabranjene, već zato što od njih građani nemaju nikakve koristi. U suprotnom bi ta velika debata izgledala ovako. Oba naša ovna na brvnu krenut će od nezaobilazne tekovine partizana i zločinačke prirode ustaškog režima, počev od 1941., pa natenane godinu po godinu, sve do 1945., kada na red dolazi jednako nezaobilazni Bleiburg. Nakon toga kronološki slijedi Goli otok i rasprava o naravi komunističkog režima i pripadajućih zločina s logičnim nadovezivanjem na ubojstva Udbe, koja nemaju nikakav sudski epilog niti pravorijek s tim da »lex Perković« stoji kao točka prijepora na kojoj Udba ostaje vječno aktualna i presudno važna tema i u 21. stoljeću.

Kad na na red dođe samostalna i suverena država Hrvatska otvara se neograničeni prostor za pretresanje tko je glasao za, a tko protiv samostalnosti Hrvatske, odnosno jesu li na vlasti ljudi koji su željeli Hrvatsku ili nisu. Tko misli da nakon svega na red dolazi ono što je hrvatska stvarnost i sadašnjost neće biti u pravu, jer mi i danas vodimo beskrajne rasprave o Domovinskom ratu i pravima branitelja, pogotovo onih koji prosvjeduju već skoro pet mjeseci u Savskoj 66 i traže dodatna prava unatoč tome što im država u kojoj žive sve teže može regulirati i ona postojeća. Ne zato što netko silno mrzi branitelje, već zato što se institucije države nalaze pred raspadom i prijetećim bankrotom, počev od troškova zdravstvenog i sve teže održivog mirovinskog sustava u kojem bi jedan radnik trebao izdržavati jednog umirovljenika bio on branitelj ili ne. 

 Kad se sva ova »krucijalna« pitanja stave na stol perjanicama hrvatske politike, a to su upravo Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, izgledno je kako imamo podlogu za besplodnu raspravu, koja naprosto ne može donijeti nikakve konkretne koristi ljudima koji danas žive u Hrvatskoj i svakodnevno imaju daleko većih problema od mjerenja sklonosti prema Ivi Loli Ribaru ili Rafaelu Bobanu. Tko misli da će jednom, kad se u toj debati pretrese sve navedeno, na red doći prave stvari, gadno bi se mogao prevariti. Jer, u hrvatskoj je politici važno stjecati političke bodove po svaku cijenu i na bilo koji način, odnosno stvarati platformu na kojoj se može osvojiti vlast, a to pak znači da će naše političke perjanice forsirati svađe oko svjetonazora i rado pričati o zdravstvenom odgoju, ćirilici u Vukovaru ili odluci hrvatske predsjednice o preseljenju Titove biste s Pantovčaka, što automatski otvara polemiku je li on bio diktator ili nije, odnosno je li Tito veći državnik od Tuđmana ili nije. 

  I takva bi debata bila bolja od nikakve. Posvađali bi se licem u lice, a mi bismo uživo vidjeli tu veliku predstavu. Međutim, bilo bi daleko korisnije ugledati se na prošlogodišnju debatu za izbor predsjednika Europske komisije. I tamo se ona dogodila po prvi put u povijesti kao barem deklarativni pokušaj demokratskog iskoraka. Vjerovali ili ne, kandidati nisu ni spominjali Drugi svjetski rat. U Europi znaju tko je u tom ratu odnio pobjedu. Karamarko bi prije svih morao shvatiti da to pitanje više nije važno. 

 Na jednoj od javnih debata održanoj na Sveučilištu u Maastrichtu u Nizozemskoj odgovaralo se na pitanja o stanju europskog gospodarstva, budućnosti Europe, porastu euroskepticizma, europskoj vanjskoj politici. Oko 700 mladih moglo je postavljati pitanja kandidatima. 

  Valjalo bi iz toga nešto naučiti. Mudri ljudi i odgovorni političari bi morali znati da se na prošlost ne može utjecati, tek na sadašnjost i budućnost. Politika koja ne egzistira sadržajno u realnom vremenu ne može biti kvalitetna. Ni Tito ni Tuđman neće i ne mogu nahraniti gladne u Hrvatskoj. Kad se pogledamo oči u oči s Milanovićem i Karamarkom važno je doznati kako izbjeći bankrot Hrvatske, koji prijeti već za nekoliko godina. Ukoliko oni uopće imaju ikakav odgovor. Ako nemaju, preostaje tek gledati kako se svađaju. Osuđeni na vječnu podjelu, na partizane i ustaše.