Malo tko će reći za Vladu Divljana nešto loše. A rijetka je to pojava na ovim prostorima. Valjda se mora dogoditi neka velika prirodna katastrofa kakva je viđena za prošlogodišnjih poplava u zemljama regije, pa da se ljudi bar malo povežu. Osjete potrebu za humanosti i solidarnosti bez primarnog animalnog i umjetno usađenog instinkta dijeljenja po vjeri i naciji. Kad nakratko shvate da ih muče iste stvari u kojoj god zemlji živjeli. Ujedinjeni u patnji. Samo što Vlada Divljan nikoga nije ujedinjavao u patnji. Činio je to sasvim drugačije, čak i sada kad je otišao. 

  Iako su osamdesete godine prošlog stoljeća u Jugoslaviji donijele dotad neviđeni kreativni uzlet umjetnosti, pogotovo rock and rolla, niz sjajnih bendova Novog vala, mjesto koje su zauzeli VIS Idoli nije pripadalo nikome drugome osim njima. Oni nisu bili klasični rockeri, ni posebno žestoki, još manje agresivni. Nije im trebalo takvo skrivanje, jer su mogli i znali biti savršeni u »popu s mozgom i jajima« i pjesmama, koje su čista metafizika. Ne stare s godinama, niti gube na smislu, iako ih je moguće tumačiti na razne načine. 

  Svi znaju za sjajno i zabavno podrivanje tekovina režima i revolucije u »Maljčikima«, ali je bend u kojem je pjevao Vlada Divljan izrodio većih i trajnijih pjesama. Samo dobri poznavatelji znaju da je najveći antihit s legendarnog »Paket aranžmana« također pripadao njima. U osam minuta turobna i repetitivna ritma Divljan je, činilo se beskonačno, ponavljao i zazivao Ameriku. Prvo čistim glasom, a onda mucajući, grgljajući, gotovo vrišteći kao da se obračunava s lažnim mitovima o tamo nekom američkom snu i boljem životu. 

 Danas, kad je Amerika svugdje i ima je više nego normalan čovjek može istrpjeti, jasno je o čemu je pjevao. Ostavljajući svima da postavljaju to banalno, a tako duboko pitanje: gdje je Amerika? Slična je i »Plastika« o ljudima istih karijera, istih navika, ljudima što nose plastična odijela, jedu plastičnu hranu, pa i sami više nisu ljudi od krvi i mesa, već sterilni, bez okusa i mirisa. Plastični. Danas bi ih možda nazvali GMO ljudima, koji jedni drugima otvaraju vrata pod jednim tragičnim uvjetom. Da su isti kao i oni. 

  Ipak, ono što što su Idoli napravili 1981. godine na albumu »Obrana i posljednji dani«, objavljenom u Jugotonu, a tiskanom na ćirilici, ostaje vrh za njihovu kratku karijeru i cijelu scenu tog doba. Do današnjih dana. Nikada nitko prije njih nije stvorio takvu kolekciju sjajnih pjesama na jednom mjestu, tematski međusobno povezanih s proročanskim stihovima, koji slute dolazak vremena kad će individualnost biti žrtvovana na oltaru religije.

Pravoslavlja u ovom slučaju. O tome govori sjajna »Nemo« sa stihovima o tamjanu i metvici, klanjanju i blaženstvu nade s brutalnim stihom u refrenu. »Izgleda opet da me nema, izgleda kao da me nema«. O bespogovornoj vjeri u režim govore »Posljednji dani«, gdje je spominjanje maršala moralo biti cenzurirano i izbačeno. Protuteža takvoj dogmi leži u pjesmi »Odbrana«, koja u stvari sugerira kako je iznad svake vjere ipak čovjek i ljudsko postojanje kolikogod kratko i krhko bilo.

Koncept albuma naslonjen je na roman Borislava Pekića, a njegova sudbina na tržištu svela se na uspjeh ograničenog dometa. Tiražu od 50.000 primjeraka i hvalospjeve kritičara, koji su ovaj album svrstali među najbolje ikada u bivšoj državi. Vjerojatno i u povijesti pop-rock glazbe na ovim prostorima. 

 Angažiranost ipak nije sasvim definirala Divljana kao glazbenika. Daleko su to više učinile njegove svevremenske, često jednostavne, a opet pamtljive i zarazne melodije i balade. »Dok dobuje kiša…«, »Vetar i zastave«, »Nebeska tema«, »Rusija« ili »Hajde, sanjaj me, sanjaj«, nemaju rok trajanja. Nemaju granica. Onaj tko te pjesme jednom čuje, pamti ih cijelog života. Čak i nesvjesno.

Vlada Divljan na superioran, naoko jednostavan i lak način, ostaje vječno mlad na slici o velikim umjetnicima u nekada zajedničkoj kulturi ovih prostora. Nakon što su desetljeća minula, došle su i bore i sijede vlasi, napustila je bivšeg pjevača »Idola« pomalo i kosa, a bolest je na njegovu licu ostavljala trag. Ali je na neobjašnjiv način zauvijek ostao dečko. Isti kao i onih godina s početka osamdesetih. Klinac koji dobro pjeva, piše odlične pjesme i tekstove, vjeruje u ono što radi i to čini s lakoćom, bez osjećaja žrtve i potrebe za kompromisom. Utoliko je sigurno da će posljednji dani Vlade Divljana još dugo trajati.

Takva je sudbina ljudi od posebnog kova. Njega je svatko poznavao. Čak i ako nikad s njim nije prozborio ni riječi. Jer sjajne pjesme žive neku svoju sudbinu i nadžive svoje autore. Tako je i Vlada Divljan postao Dorian Grey naših prostora. Vječno mlad. Ovdje i kad više nije tu. Sve dok dobuje kiša u ritmu tam-tama…