O da je samo bilo stavljati sa strane kovanicu, onomad kunu, a danas euro, kad god se neki političar u nas sjetio trećeg puta. O da je samo bilo stavljati sa strane kovanicu dvije kad god je neki političar najavio da će ujediniti u jedno sve te strančice na centru pa da su jedna velika grupacija i da su alternativa zločestom duopolu.

Da je bilo samo udariti štednju kad god su ti silni treći puti ambiciozno ulazili u politički ring da bi se ili raspali posve, ili u najboljem slučaju rasuli taman tako da neki sastavni dijelovi nestanu skroz, a neki magijom pretvore u žetončiće na radost svoju i svoje bliže rodbine, a bome i vladajućeg pola od onog duopola.

Treći put!? Da je barem naziv neki drugi, a ne vazda isti. Marketinški je promašeno, no valjda se nitko boljeg još nije sjetio još od nesvrstanih.

I Damir Vanđelić nedavno je najavio osnivanje trećeg puta i to zato jer drugog puta u nas nema. Zašto po stoti put treći put ako nema drugog i ne bi li onda bilo mudrije da se krene s drugim a ne s trećim!?

S druge pak strane kao jedan od argumenata da se prikloni ovaj narod trećem putu naveo je vjerojatno živu istinu da Hrvatsku vode ljudi koji ne bi znali ni pseću kućicu napraviti.

To je već kakav takav razlog, premda je veliko pitanje koliko nas uopće na svijetu ima da znamo napraviti pseću kućicu. Nije da su nas roditelji nutkali alatom, a bome veliko je pitanje uči li se više igdje drvodjelstvo na satovima tehničkog odgoja onako kako se onomad učilo, doduše ne da bi se pseće kućice gradile već da se od daščica sklapa Titova rodna kuća kumrovečka.

Vanđelić ne vidi drugog puta nego da se cijeli politički centar okupi pa da bude ona presudna pregovaračka karika kada se krene formirati neka buduća vlada. Tu već pomalo čovjek gubi koncentraciju što je bilo prije treći ili drugi, i kako je treći jedino mogući drugi.

Metnemo li pak šalu na stranu ne može se Vanđeliću ne priznati da su mu namjere plemenite. Samo što mu plemenite namjere vrijede kad je čovjeku dano samo sumnjati, a sve na osnovu iskustva životnog, da itko živ može naše male lidere stranaka u centru učiniti da su ponizni poput Zlatka Dalića pa da u svrhu višeg interesa zajedno dišu kao jedan.

Bilo bi to po prvi put, a u ime trećeg puta, jer drugog puta, smatra Vanđelić, i nema. I taman je tako da evo i gradonačelnicu Rijeke Ivu Rinčić vabe da uđe u to kolo i bude autoritet kad je već u Rijeci demonstrirala da slijedi »samo svoj put« pazeći da ne gleda ni lijevo ni desno, pa što košta da košta i koliko god i opet ličilo na neke bivše pute.

Uglavnom, taj treći put je svaki put kao da je prvi. I svaki put padne na istom, na nevjerovanju puka da se može bolje i da se može drugačije. Puk i opet iskreno vjeruje da su svi isti čim se prilike dočepaju. I nije da za to nemaju osnove.

Reputacijska šteta. Tako je to okarakterizirao predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Mislio je pritom na reputacijsku štetu za stranku. Dalje stranke taj ionako ne vidi.

Samo, reputacijska šteta u ovom slučaju ide i dalje i šire i dublje od bilo kakvih poznatih i zacrtanih putova. I nije reputacijska šteta nego je sramota, što god u konačnici pokazali svi ti prijeki sudovi ili pak posve razrađene procedure.

U fokusu (bez republike op.a.) je europarlamentarka SDP-a Romana Jerković Kraljić. Otkrilo se, naime, da je sebi u goste, u bijeli svijet gdje nas predstavlja, dovodila sebi drage neke ljude što je posve u redu da nije i otkrića da ih je predstavljala kao medicinsku čeljad kad je već razlog puta zdravstvena neka tema.

Otkrilo se da je organizirala konferencije o zdravstvu u Bruxellesu i Strasbourgu na kojoj su njoj bliski ljudi koji i nisu imali veze sa zdravstvom predstavljeni kao liječnici ili djelatnici Medicinskog fakulteta.

Glumac a medicinar, vinar a medicinar, povjesničar a medicinar. Ima tu, ako ćemo pravo, i nekog vica, u toj mogućnosti da preko noći završiš fakultet i promijeniš posve profesiju, budeš liječnik makar na tren onako kako je onomad svaka majka za svoju djecu željela.

A nije da je taj trošak puta i večere u tom bijelom i »teško« dostižnom svijetu bio nešto, navodno malo preko 10.000 eura. Sve da je sve bilo po pravilima službe, ili ti u okviru zadanih pravila, ima li smisla doći na streljanu zbog malo više od 10.000 eura!?

I sve da je europarlamentarki uspjela obrana pred vlastitom strankom, ne stavlja li čovjeka tih jedva preko 10.000 eura zapravo u istu ravan s onima koji se ni s pustim milijunom zadovoljiti ne mogu!?

Ali, prigode, kažu, beru jagode. Očito je bila prigoda zatefteriti sve goste kao medicinare, pa da se lakše opravda studijsko putovanje na kojem se razgovaralo o zdravlju, dakako.

Skrb za bližnje za svaku je pohvalu, ali je zato za osudu zaborav na sve one koji su glasali taman tako da se otvori zastupnici put do europskog parlamentu. Reputacija ionako u nas slabo cijenjenog EU življa za kojeg nitko ne zna što u bijelom svijetu radi, čast izuzecima, ovime je svedena na skoro pa ništa.

I tu po stoti put u vodu pada svaka ideja da bi neki treći put mogao uspjeti. Teško da bi, jer polazi puk od sebe i zna da ništa teže našem čovjeku nema nego omrsiti se zeru kad se ukaže za to moment.

Paradoks je tek taj da biračka bol bude veća što je krimen gluplji, a novac pod lupom manji. Na veliko više nikog ne čudi. Ima li onda netko treći da nije kao ovi što su nam prvi i drugi!? Vjerovati u to nalik je svakom drugom vjerovanju.

– Sve što sam radila, uključujući organizaciju posjeta Europskom parlamentu, radila sam s ciljem pripreme i provedbe kvalitetnih projekata koji mogu konkretno pridonijeti javnom zdravlju i kvaliteti zdravstvenih politika, piše da je kazala Jerković Kraljić. Pitanje je samo tko će joj vjerovati.

Nego, Treći put po stoti put, nakon još jednog u nizu saznanja da baš svaki put zaglajza netko koji god da ga je ogrnuo stranački skut. Treći put zato jer Vanđelić ponavlja da ovi koji su na vlasti, baš kao i ovi koji su im kao prva alternativa, ne znaju ni kućicu za pse zabrokvati.

Dok je u Madridu, recimo, svijet sav na ulici u ime priuštiva dostojna stanovanja, dok svi redom dižu glas u ime preminule Maricarmen Abascal, žene koju je ubila prisilna deložacija iz stana u Madridu u kojem je živjela 70 godina, mi tek na kućicama.

To pak hoće reći da je i taj treći put, barem za sada, upitan put. Na pravi put bi Vanđelić mogao stići jedino ako posve promijeni pristup, ako pokaže da uistinu jest drugačiji od drugih.

Spominje se tako potpisnik ovog teksta kako je onomad, dok je Vanđelić obavljao neke važne funkcije u državnoj upravi, vidio čovjeka da uredno plaća kartu za parking na jednom od javnih parkirališta.

U vrijeme kad je vozilo u njega moglo biti službeno, ili barem da je tu šofer neki, mučio se Vanđelić s invalidnim aparatom za naplatu poput svog normalnog svijeta.

Bilo je, k vragu, nekako dirljivo. Uvjeriti sve trećeputaše da im je plaćati kartu za parking i danas i sutra kad ih treći put izvede na željeni im put, bilo bi ravno pobjedi.

Ali uvijek ima neka europarlamentarka ili europarlamentarac da sve pokvari po stoti put, ako ne i milijunti. Loša je to vijest za demokraciju kao takvu, ali je upravo divna vijest za one koji su odavno počeli ostavljati sa strane kunu ili euro baš svaki put kad se spomenuo onaj treći.

I da, Romana Jerković Kraljić istupila je iz SDP-a prije nego li su je iz stranke isključili. Za sve ima prvi put, i drugi, i treći.