Apsolutno svake vijesti u posljednjih pet mjeseci, od kraja veljače, i na radiju i na televiziji počinju brojenjem oboljelih od koronavirusa. U međuvremenu, prilično smo uspješno prebrodili prvi val u Hrvatskoj, a sada i drugi (ili je to bio 1B val).

Dapače, putanja je srećom opet silazna, i jučer je u Hrvatskoj bilo novih tridesetak slučajeva, te se magična brojka, psihološka barijera od 100 novooboljenih dnevno, opet smanjuje.

U tim mjesecima mnogi su postali ovisnici o presicama Stožera. Sam Stožer postao je prvorazredna politička tema, obilježio je kampanju za parlamentarne izbore, a posredno i njihov rezultat, a sada se »preselio« na Ustavni sud gdje se čeka pravorijek o tome treba li proglasiti izvanredno stanje i odlučivanje o mjerama prebaciti na Sabor, ili zadržati na Vladi i samom Stožeru. Capak, Markotić i Grba od kraja veljače postali su celebrityji, piše se gdje ljetuju, kako provode dane, kakva im je obiteljska situacija.

Istovremeno su za neke i proskribirani, pa se kaže da su se izravno upetljali u politiku, a neki su sad već ušli i u Sabor, pa se politizacija ne može zanijekati.

Rječju, korona nam obilježava život, mada se istovremeno događa fenomen koji je nemoguće demistificirati: kako to da je u Hrvatskoj nekoliko stotina tisuća turista, a da pritom broj zaraženih ne raste, nego se drži na još uvijek kontrolabilnih 30 do 100 dnevno. Dapače, u nekim županijama, poput Primorsko-goranske, već se danima ne bilježe novi slučajevi, a Rijeka je istovremeno po turističkom prometu skoro dostigla Dubrovnik.

Kako to, kako to, rekao bi Vojko V.?! Slično je i s Istrom – turistički najnapučenija, i Istra već polako bilježi stagnaciju broja zaraženih. Je li cijela stvar u tome da se turiste jednostavno ne testira, i da je ulazak u zemlju potpuno liberaliziran, kao da koronavirusa više ni nema, pa ne može biti ni podataka o prisutnosti COVID-19.

Zašto je onda potrebno svake vijesti već skoro 200 dana započinjati detaljnim izvještajem o zaraženima? Ako smo se okrenuli švedskom modelu, i to s vrlo solidnim brojkama, bez prenaglih skokova i više-manje kontroliranom situacijom, je li bogohulno postaviti pitanje: trebamo li prestati brojiti?
Naravno, i maloj djeci u školi je jasno da presice Stožera i medijsko forsiranje ove teme zapravo čine važnu kariku u informiranju javnosti i prevenciji većeg širenja bolesti.

Upozorenja koja se svakodnevno po bar deset put čuju ako slušaš radio, listaš portale ili novine u kafiću, služe tome da oprez ostane na visini i da, kako kaže službeni slogan Stožera i Vlade, ostanemo odgovorni. Povratak virusa krajem lipnja jasno nam je ukazao da se ruke ne trebaju prestati prati, da se maske moraju nositi, da se distanca mora držati, i to nije ni najmanje sporno. No, ako se cijela epidemija svela na 30-ak ljudi dnevno, s nižom temperaturom i praktički bez snažnijih simptoma, smijemo li se zapitati: kada će korona prestati biti vijest?

Opredijelili smo se za novo normalno, kalibraciju mjera koja se svodi na to da novog lockdowna neće biti, a ono što sada ostaje problem s kojim se Vlada hitno mora početi baviti jest nikad viđeni pad gospodarske aktivnosti i poslovanja tvrtki u Hrvatskoj. Vrijeme je da se sa zdravstvenog aspekta prijeđe na ekonomski, i to s cijelim paketom novih mjera podrške gospodarstvu i tvrtkama, koje bilježe nezapamćeni pad u svojim budžetima i na samim burzama.

Lekciju o čuvanju od koronavirusa smo naučili, svi se uglavnom disciplinirano držimo preporučenih mjera (uz izuzetke u Saboru), velika većina zaposlenih i danas radi od kuće, promijenili smo život i prilagodili ga zdravstvenim okolnostima pandemije. Zato sada slijede gospodarske mjere 2.0. Odnosno, trebale bi uslijediti, neovisno o dobrim rezultatima turističke sezone.

Turizam je u ovoj situaciji najranjiviji, i moramo se okrenuti spašavanju radnih mjesta, vlastitoj proizvodnji hrane i novim zelenim politikama. Nakon prve lekcije, kako prati ruke, sada je vrijeme za drugu – kako preživjeti najesen, u ekonomskom smislu.

Da parafraziramo trenutno popularni vic: kad možemo prestati tako manično brojiti zaražene, zna li se što?!