Novine su se najzad udostojale zabilježiti da je goloruki hrvatski katolički puk još ovoga proljeća ostvario veliku pobjedu nad otomanskim zavojevačem i njegovim slugama. I da su hrvatski oslobodioci iz kamenjara kod Labina Dalmatinskog otjerali i posljednjega Muju, te izbrisali svaki spomen na njega.

  Dozlogrdio je Labinjanima zulum poturica koji su njihovu četrdeset-tisućljetnu pećinu nazivali Mujinom, pa su krenuli u odlučni boj za povratak svoje prapovijesti onome kome ona doista pripada. U nezadrživom su jurišu hrvatski vitezovi uklonili putokaz koji je namjernike upućivao na otetu-prokletu Mujinu pećinu i postavili novi, s kojega se čita pravo ime tog oslobođenog bisera naše neandertalske baštine. Tako će i onaj tko – zaveden toponimom pod kojim je to nalazište iz srednjega paleolitika zapisano u svjetskoj i domaćoj znanstvenoj literaturi – krene put Mujine pećine, otkriti da to o čemu je čitao više ne postoji i da njegov izlet u daleku prošlost može završiti samo u pećini Jurinoj.

  U novinama, dakle, piše da mještani Labina »ne žele da se ime tako znamenite pećine s njihova područja povezuje s imenom Mujo koje je turskog porijekla i tradicionalno ime bosanskih muslimana«. Ivan Skelin, načelnik općine Prgomet, objašnjava i zašto: »Mlečani su naše područje uvijek držali pod kontrolom i Turci ga nikad nisu zauzeli, o čemu svjedoči kula Znojilo u Prgometu koja je bila na granici između dvaju carstava.« I premda se moglo očekivati da slobodoljubivi Prgomećani i Labinjani taj arheološki lokalitet – u znak zahvalnosti prema milijemu okupatoru – nazovu Duždevom pećinom, oni su je krstili Jurinom, prema mještaninu na čijem se posjedu nekoć nalazila. A taj je pak Jure, po svemu sudeći, tu svoju pećinu zvao onako kako je čuo od svojih predaka, dakle – Mujinom.

  Općinski načelnik objašnjava, a novine objavljuju: »Labinjani su od davnina pećinu zvali Muina (u žargonu bez pisanog slova j) zato što oni muhe, koje su u rojevima obitavale oko pećine, zovu muje.« Ostaje filološkom zagonetkom kada se, kako i zašto pećina po kojoj su zujale »muje« – kao što vidimo: s pisanim, pa valjda i izgovorenim slovom »j« – a ne »mue«, nazvala »muinom« umjesto »mujinom«. No, ne treba sumnjati da će se među hrvatskim lingvistima naći stručnjaci koji će dokazati da to labinsko-prgometsko nepostojano »j« nije smišljeno samo zato da bi se iz hrvatske toponomastike eliminiralo nametnutoga, a zapravo nepostojećega Muju.

  Oni će valjda ušutkati i Ivora Karavanića, dugogodišnjega istraživača Mujine pećine, koji Labinjane upozorava da se toponimi ne mogu tek tako mijenjati, jer je to protivno i zdravoj pameti i zakonskim propisima. Ali baš mještane briga što govore tamo neki arheolozi. Njihova srca, kažu, radosno zaigraju kad prođu uz novi putokaz s natpisom »Jurina pećina«, dok im je onaj prethodni, onaj s Mujom, izazivao samo ljutnju i ogorčenje. I spremni su stoga braniti svoju junačku povijest koju nisu zagadili nikakvi Muje, nego su se po njoj – tako slavnoj, tako zamamnoj i tako neodoljivoj – stoljećima skupljale muhe. I osjećale se pritom kao svoje na svome.