Plaši nas baćuška Artur Rafaelovič Bagdasarov, ruski kroatist i beskompromisni zagovornik hrvatskoga jezičnog čistunstva, da će ovaj naš nikada dovoljno pohrvaćeni jezik opet dosegnuti »položaj neravnopravnoga lokalnoga narječja« i da bi se to moglo dogoditi »poglavito nakon ulaska u EU«. Pa će Hrvatska – predviđa osvjedočeni prijatelj našega nam našijenstva što ga mi, ovakvi nikakvi, nismo u stanju obnašati – valjda već u cik mamurne zore 2. srpnja 2013. »biti primorana pisati drugu ‘Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika’ iz godine 1967., ali sada u odnosu prema engleskomu jeziku«.

  A položaj hrvatskog jezika je, sudeći po panici koja je obuzela moskovskoga strahoklepca, takav da se Bagdasarov ne bi iznenadio ni kada bi mu Beautiful Naša na te izraze duboke zabrinutosti odgovorila na posvuda raširenom englesperantu: »Oh, shit! What the fuck are we going to do now?« Navikao je već čovjek da ti Hrvati, o kojima on govori isključivo u prvom licu množine, u svakoj prigodi iznevjere sve ono što jedan kroatist očekuje od svoga izabranog naroda.

  Tim više zadivljuje upornost kojom Artur Bagdasarov tim angloidima od Hrvata tupi da »čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik«. Oni se, blentoni, na to cerekaju i nižu asocijacije što ih u njima budi ta »mati koja daje materinski jezik«, sve budalastiju od budalastije. Pišaju od smijeha dok lupetaju kako »kokoš daje kokošje jaje«, kako »koza daje kozje mlijeko« i tako dalje i tako dolje, sve do u bezdan razmajčenosti, razjezičenosti i rashrvaćenosti. A profesor Bagdasarov ne gubi strpljenje već tim infantilnim Hrvatima očinski i majčinski ponavlja kako je »materinski jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati«.

  Jasno je čovjeku da Hrvati skreću s majčinske Mliječne staze i da će koliko sutra, umjesto hrvatskim majčinim mlijekom, biti zadojeni onim motherfucking yoghurtom što su ga svjetski jezični ekspanzionisti preoteli od Turaka. Vidi on da se po Lijepoj Tko Zna Čijoj otvaraju engleske jezične škole u koje se upisuju čak i tromjesečna djeca, pa tako naša »dojenčad od svojega rođenja čuju i upijaju zvukove i intonacije ne svojega materinskoga jezika i rječnjaka (leksika), nego stranoga«. I zgraža se ruski kroatist u svome hrvoljubnom pluralu što »u predškolskim ustanovama imamo posebne i kraće programe učenja stranoga jezika i jezika manjina, a materinskoga jezika nema« i što se »stvara dojam da hrvatski standardni jezik naša djeca već znaju«.

  Pa kako to da ga ne znaju, ako im ga je – kao što Bagdasarov tvrdi – »dala mati«?! Možda zato što takav hrvatski na kojemu nam popuje moskovski hrvoslovac nije materinski ama baš nikome? Možda zato što taj jezik i nije hrvatski nego je, kako se hvali njegov kroatistički idol Stjepan Babić, »u Tuđmanovo vrijeme pohrvaćen u većoj mjeri nego bi se to dogodilo da nije bilo Tuđmana«? Možda zato što djeca prepoznaju kada im se umjesto materinskog hrvatskog podvaljuje očedomovinski pohrvaćeni jezik, drven, birokratiziran, negovorljiv i nerazumljiv? I možda im ga – u suglasju s Bagdasarovljevom pedagoškom poemom – doista treba uvesti u vrtiće, baš kao i ostale strane jezike.