Nisam siguran da je Ivo Josipović baš najdobrohotniji prema Jadranki Kosor kad joj preporučuje da si uzme pravnika. Okej, čovjek je profesor prava, pa mogu razumjeti da prvo što mu padne na pamet – nakon čitanja koječega što je ta diplomirana pravnica napričala po novinama – bude kolegijalni savjet da gospođa premijerka angažira pravnog savjetnika. Pa da joj takav neki stručnjak pomogne da koliko-toliko osvježi i da kako-tako pokuša razumjeti ono davno naštrebano gradivo koje joj se, ima biti, ukvasilo u glavi. No, bi li takva pomoć u slučaju Jadranke Kosor bila dostatna? Ili na to postradalo područje treba priskakati još neka struka, osim pravne?

   Uzmimo da bi joj dobar i metodičan pravnik možda i mogao objasniti da na svoga prethodnika Ivu Sanadera ne smije lijepiti etiketu veleizdajnika, budući da kazneno djelo veleizdaje ne postoji u pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske, nego samo u nerijetkim negativnim i nakaradnim tumačenjima ovdašnje legislative. Ali što da uradi i najveći juristički lumen kad čuje kako gospođa Kosor namjerava sanirati pogubne efekte Sanaderove »veleizdaje«, počinjene predajom Ine na upravljanje mađarskome MOL-u? Ona se – vjerovali ili ne – uzda u mađarskoga kolegu i poslovnoga partnera Viktora Orbána zvanog Mol Lešo. A evo i zašto se uzda.

   Zato što Viktor Orbán – kako tvrdi Jadranka Kosor – »i te kako razumije što znači biti odgovoran premijer i što znači braniti nacionalne interese«. Zato što su njezini odnosi s mađarskim premijerom takvi da »mogu biti primjer drugima«. Zato što ona »nikada neće prestati zahvaljivati premijeru Orbánu na njegovu angažmanu u završnici pregovora s EU«, jer je on tada bio »motor koji nije prestajao raditi«, a što mu najvjerojatnije ne bi uspjelo da ga MOL nije snabdijevao gorivom. I zbog čega ono još Jadranka Kosor polaže sve svoje nade – onako samouvjereno kako je svojedobno položila i paket Ininih dionica iz portfelja Fonda hrvatskih branitelja – u Viktora Orbána?

Počujmo: »Ponavljam, premijer Orbán razumije što znači zaštita nacionalnih interesa i obvezu premijera da štiti strateške ciljeve svoje države.« Što Jadranki Kosor na to može reći od Josipovića preporučeni pravnik osim da je uputi na nekog odvjetnika koji bi je branio od nje same, kada i protiv sebe pokrene »veleizdajnički proces«? Ili da joj predloži da angažira osobu iz druge struke, koja nije ni primirisala Pravni fakultet, izuzev u hitnim slučajevima, kada bi nekome od tamo zaposlenih ili upisanih pao mrak na oči?

   Možda bi takva stručna persona bila od pomoći i kada premijerku spopadnu dvojbe o možebitnim pogreškama što su joj se nekako potkrale za trajanja njezina bezgrešnog i besprijekorno odrađenog mandata. Pa kada Jadranka Kosor sebi prigovori – kao što je to uradila u intervjuu Večernjem listu – na pretjeranome milosrđu što ga je pokazala prema pučanstvu ove zemlje, odbivši da ga optereti još većim porezom na dodatnu vrijednost, da joj ta stručna osoba skuha kamilicu, da je nagovori da popije nešto za smirenje i da joj stavi hladan oblog na čelo kada usred noći začuje da premijerka, sva izbezumljena, vrišti: »Gubi se, Sotono! Ovo je ženski odjel!«