Ljubazno molimo lokalno pučanstvo, sve drage goste i namjernike, da izbjegavaju trovanje hranom ili vodom na području naše županije! Ukoliko niste u stanju udovoljiti našoj molbi i othrvati se možebitnoj crijevnoj ili stomačnoj zarazi, upućujemo vas da time izazvane reakcije proljeva i povraćanja po mogućnosti ne upražnjavate ovdje, nego na području županija u kojima postoje ovlaštene ustanove za ispitivanje zdravstvene ispravnosti hrane i vode.

Cijenjene produkte vašega organizma, izazvane možebitnom zarazom, možete u cijelosti izlučiti i na području glavnoga grada Republike Hrvatske, gdje vam se jamči najučinkovitija stručna analiza materijala koje niste u stanju zadržati za sebe, pa nam ih nesebično nudite na uvid. Zahvaljujemo na razumijevanju i s najodličnijim bilježimo se štovanjem!

   Takvo bi nekakvo upozorenje – ovih dana kad bakterijama rastu apetiti – trebalo izlijepiti po svim naseobinama u Splitsko-dalmatinskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i Istarskoj županiji, kao i po ostalim županijama čijim zavodima za javno zdravstvo nije dopušteno da kontroliraju zdravstvenu ispravnost hrane i vode. Te ih je dužnosti oslobodilo Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja u čiju nadležnost odnedavno spada i izdavanje ovlasnica za vršenje službenih laboratorijskih analiza na uzorcima hrane ili vode za koje epidemiolozi posumnjaju da sadrže neki suvišni sastojak lirsko-latinskog naziva Escherichia coli, Listeria monocytogenes, Salmonella enterica, Clostridium perfringens…

   Čobankovićevo ministarstvo se, u skladu sa svojim imenom, svojski potrudilo da potakne daljnji ruralni razvoj Splita, Pule i Dubrovnika tako što je zdravstvenim službama u tim gradovima oduzelo mogućnost da pravodobno reagiraju ako izbije nekakva zaraza. Pa ukoliko sanitarni inspektori posumnjaju da negdje u Istri, srednjoj ili južnoj Dalmaciji ljudi povraćaju i ne silaze sa zahodske školjke zato što su se najeli zdravih mediteranskih delicija s ekstra djevičanskim bakterijama ili se napili svježe zagađene vode, dužnost im je poštivati volju Čobankovićevu i ignorirati postojanje najmanje udaljenih laboratorija.

Ako lokalni sanitarci pomisle da bi netko ipak trebao uzeti sumnjivi uzorak hrane ili vode iz Cavtata, Vrsara ili Komiže, tada su slobodni pozvati najbliži ovlašteni zavod za javno zdravstvo – onaj u Zadru ili u Rijeci – ili se obratiti nekoj od privatnih tvrtki iz Zagreba, Čakovca i Đakova kojima je ministar ruralnog razvoja Republike Hrvatske potpisao licencu za obavljanje tog posla.

   Na upite ravnateljice splitskoga Zavoda za javno zdravstvo zbog čega je toj ustanovi nakon 90 godina postojanja zabranjena kontrola hrane i vode, iz Čobankovićeva je ministarstva stizao uvijek isti odgovor: da je »njihovo diskrecijsko pravo odabrati one kojima će dati ovlasnice«. Pa bi sa Čobankovićem možda trebalo razgovarati drugačije, onako tečno kako mu se povremeno obraćaju proizvođači i prolijevači mlijeka. Ministar naprosto vapi za tim da mu – čim uoče simptome neke epidemije – u ured banu sanitarci i laboranti iz Splita, Dubrovnika i Pule. Pa da tu istresu sve uzorke stolice prikupljene od pacijenata zaraženih drskim bakterijama koje ne štuju epidemiološki ustroj Republike Hrvatske. I što s najodličnijim bilježe se trovanjem.