Dragi i neznani konobaru iz ne znam kojeg kafića u shopping-centru zvanom Cvjetni!

   Ispričavam se što ti pišem ove redove, iako se nismo osobno upoznali. A nismo se upoznali, eto, zato što moja noga još nije kročila u to hvaljeno Horvatinčićevo zdanje, što znači da me nije registrirao nijedan od onih tankoćutnih senzora kojima ne može promaknuti nitko tko uđe i zahvaljujući čijoj preciznosti gazda svakoga dana dobiva točan izvještaj o broju posjetilaca Cvjetnog. I što također znači da ni moj lakat nije pronašao svoj prirodni oslonac ni na jednom od šankova za kojima ti i tvoji kolege navodno radite.

   Pišem ti ovaj tekst zato što pretpostavljam da ćeš ga pročitati, kao što si – nadam se – pročitao i izjavu Tomislava Horvatinčića da vi konobari u Cvjetnom ionako ne radite ništa osim što za šankom čitate novine. Pišem ti s nadom da te nije iznerviralo ono što je gazda Tomo kazao, a Nada Mirković iz Jutarnjeg lista zapisala, ma znaš ono: »Je li konobar koji sjedi za šankom i lista rezignirano novine – evo, pogledajte tamo – je li to konobar koji može privući goste u lokal? Točno znam o čemu govorim jer sam i sam imao restoran. Da sam sjedio na fejsu ili čitao novine kao mnogi mladi trgovci i konobari koje ovdje svakodnevno gledam, ne bih u socijalizmu uspijevao napraviti promet u tisućama maraka dnevno.« Pišem, na kraju krajeva, baš tebi, i to baš zato što čitaš novine, za razliku od Horvatinčića koji umjesto novina čita senzorske izvještaje o broju ljudi koji uđu u Cvjetni.

   Nadam se da na tvoje plemenite čitateljske navike neće utjecati ni zlurada Horvatinčićeva prognoza da će – zbog tvoje zaokupljenosti novinama – kafić u kojemu radiš poslovati tako loše da njegov vlasnik neće imati love ni da gazdi Tomislavu plati zakup. I da ćete onda – na gazdinu radost – i ti i vlasnik, skupa s pročitanim novinama i neispražnjenim bocama, otperjati iz elitnog shopping-centra u kojemu ne zaslužujete biti, a u koji će se onda useliti netko od Horvatinčićevih »novih, zainteresiranih partnera« koji mu se »neprestano javljaju«. Neka ti ne padne teško što bi gazdi Tomi – kao što si pročitao u novinama za šankom – »bilo drago da oni koji posluju loše odu iz njegova centra, jer ne želi poslovati s ljudima koji se ne razumiju u posao«. Barem je tebi – koji svašta čitaš i svašta znaš – jasno da život, pa čak i posao, cvjeta i tisućama kilometara daleko od Cvjetnog.

   Pročitao si valjda u novinama priču o tvrtki »Birotehna« iz Slavonskog Broda koja, umjesto da otpušta radnike, sklapa nove poslove u Afganistanu. Pa kad oni mogu graditi školu u Mazar-e-Sharifu, možeš valjda i ti raditi u nekom tamošnjem lokalu. Ne brini, neznani druže, imat ćeš ti i tamo pune ruke posla tj. novina. Jer vidjet ćeš: uskoro će se i vlasnici novina povesti za primjerom »Birotehne«, pa će – umjesto da otpuštaju novinare – početi otvarati redakcije u Afganistanu.

   I ti ćeš onda lijepo čitati što ti pišu Maša Jerin i Zoran Angeleski, koji iz Glasa Istre neće biti hitnuti na ulicu nego u Kabul ili Kandahar, gdje će – u skladu s pozitivnim poslovnim trendovima – završiti i svi oni nedavno otpušteni novinari Večernjaka i drugih listova, i svi ostali koji strahuju od otkaza, a bogme i mnogi od onih koji misle da će ih takva sudbina mimoići. Bože, čuvaj nam Afganistan!