Nitko svojom odsutnošću nije tako uveličao proslavu američkoga Dana nezavisnosti u Republici Hrvatskoj kao gospođa Jadranka Jureško-Kero, dopisnica Večernjeg lista iz Sjedinjenih Država.

Ona nam je u svojoj kolumni »Pogled s Manhattana« održala vatrenu lekciju o tome kako pravi patrioti – oni američki, naravno – proslavljaju svoj najvažniji državni blagdan, za razliku od ovih naših hrvatskih – manje-više nikakvih – koji jedva da i znaju kojeg bi se datuma trebali radovati proglašenju državne nezavisnosti Republike Hrvatske. A ako i znaju kad im pada taj, kako se to službeno kaže, Dan neovisnosti – koji svojim nazivom sugerira da su tog datuma prekinuli boravak u komuni za liječenje ovisnika, a ne raskinuli državno-pravne veze s ostatkom tadašnje Jugoslavije – Hrvati nemaju pojma kako bi trebali obilježiti taj blagdan.

   Stoga nas gospođa Jadranka Jureško-Kero posramljuje retoričkim pitanjem: jesmo li primijetili da tog 8. listopada »koji je blagdan i neradni je, širom Hrvatske ljudi slave, okupljaju se oko roštilja, na koncertima ili priređuju vatromete«? Dok pogleda uprtog u pod, a obraza zažarenih poput hamburgera skinutog s nedosegnutoga nam roštilja na tratini, izmuckujemo svoje snuždeno »A eto nismo…«, gospođa zajedljivo dodaje da su u nas tog svetog dana »rijetke i zastave po kućama«.

I dok se u njezinim očima pretvaramo u baricu dijetalne Coca-Cole slučajno prosute po papirnatom stolnjaku s crvenim prugama i bijelim zvjezdicama na plavoj podlozi, gospođa Jureško te Kero nas podučava da smo mi prema našim državnim blagdanima ravnodušni uglavnom zato što je koalicijska vlada 2001. brutalno raskinula našu emotivnu vezanost uz stari, u narodu omiljeni Dan državnosti, što smo ga veselo i razdragano slavili 30. svibnja, izmjestivši ga i izvremenivši za nekih 26 dana.

   No, Večernjakova nam dopisnica svejedno spočitava i to što po Hrvatskoj ni ovoga 25. lipnja, kao uostalom ni prethodnih, nisu zabilježeni »prigodni koncerti ili roštiljade«.

   I onda se naša Barbecue Barbie s Manhattana odlučuje na završni udarac, pa začepljena nosa ispisuje svoju ključnu primjedbu o nama, ovakvim nikakvima i državnih svetkovina nedostojnima.

»Mnogima je zanimljiviji besplatni grah u Maksimiru za 1. svibnja!« – prijekorno usklikuje naša učiteljica patriotizma, dok mi, šuga proleterska i antikapitalistička, susprežemo i dah i grah, odlučni da ne prihvatimo diskurs što nam ga nameće gospođa JJK, pa makar pukli. Puštamo je da nam dosoli pamet time što će nas – »sklone plagiranju američkih trendova, od tv-sapunica do Big Brothera, odijevanja i stila življenja« – poučiti kako bi »bilo pohvalno od tog prijateljskog naroda i države prihvatiti i entuzijazam u proslavi nacionalnih blagdana te ljubav prema domovini bez obzira kakvi je političari vodili«.

   I sada željno očekujemo da gospođa JJK izroni iz BBQ-umaka, pa nas uputi u tajne predloženoga plagiranja ljubavi prema domovini. Nadamo se da će se to dogoditi baš sljedećeg 4. srpnja. Dakle, na datum kada su samozatajni hrvatski patrioti nekoć davno – u vrijeme dok je Hrvatska faktički bila nezavisnija nego po proglašenju navodne državne samostalnosti – proslavljali američki Dan nezavisnosti, vješto glumeći da slave jugoslavenski Dan borca.