Biljana Plavšić je – ako ćemo vjerovati onome što je kazala u velikom intervjuu beogradskom NIN-u – poštena koliko i Marijana Čvrljak.

Kao što regionalna megazvijezda odlučno opovrgava da je njezino seksanje s Nemešom u »Big Brotheru« bilo unaprijed dogovoreno, ugovoreno i plaćeno, tako i nešto manje poznata bivša predsjednica Republike Srpske i haška osuđenica demantira tvrdnje da je sklopila nagodbu s Tribunalom kako bi izbjegla presudu za genocid i da je tu svoju kooperativnost naplatila u valuti zvanoj vrijeme.

I dok Šibenčanka ponesena slavom iz reality-showa ne uspijeva shvatiti zbog čega je po medijima krste »suvremenom balkanskom Marijom Magdalenom«, misleći valjda kako bi bilo primjerenije da se grešnicu iz Magdale naziva »biblijskom Marijanom Čvrljak«, Biljana Plavšić ne voli da je podsjećaju na ono po čemu je postala svjetski poznata persona, te i dalje nastoji svoj zasluženi dio ratno-zločinačke slave podijeliti s drugima ili im je posve prepustiti.

Nekadašnja predsjednica Republike Srpske i dalje tvrdi da je kriva samo zato što nije ništa znala o onome što se za njezine vladavine događalo, a što je, kaže, trebala znati.

Ništa od toga ona znala nije jer se »brinula samo o humanitarnim stvarima, zbrinjavanju izbeglica, ranjenika…«, a humanitarnošću se bavila i na sastancima Vrhovnoga savjeta obrane, gdje se govorilo o tome kako »general Đukić treba da dobije kiseo kupus jer će vojska dobiti skorbut ako ne dobije vitamin C«.

Ljutnula se Biljana Plavšić kada joj je novinarka Tanja Nikolić Đaković replicirala: »Ne očekujete da poverujemo da ste na sastancima Vrhovne komande razgovarali o kiselom kupusu, a ne o tome šta rade Arkanove paravojne snage, na primer u proleće 1993. godine u Bijeljini?«, pa ju je ukorila da »mnogo brka stvari«, baš kao što će joj na još neka neugodna pitanja i potpitanja tokom intervjua odbrusiti: »Vi ništa ne shvatate!«

Do Plavšićkinog humanitarnog mozga, naravno, ne dopire kako netko ne može shvatiti i prihvatiti njezine konstrukcije da Ratko Mladić nije kriv za Srebrenicu nego je kriv nepoznat netko u međunarodnoj zajednici »kome je taj masakr bio potreban«.

Ili da isti taj Mladić nije, kao što to NIN-ova novinarka tvrdi, bio »gospodar smrti i života u Bosni«, nego su to, po Plavšićkinom tumačenju, bili Izetbegović i Tuđman. Ili da je opet taj Mladić, kako veli nekoć prva dama Republike Srpske, »jako cenio žene i jednom je za Muslimanke izbeglice rekao: ”Sve su to naše majke!”« Ili da su Arkanu »stare Muslimanke iz zahvalnosti ljubile ruke«. Ili da u Bijeljini »uopšte nije bilo muslimanskih leševa«…

Biljana Plavšić nije sigurna ni da joj se vjeruje kada priča kako je »Hrvat Ljubičić Miloševiću peglao košulju« i još je donio k njoj da mu ona stručno kaže »jel’ ovo dobro opeglano za suđenje«.

I može biti da žali što pritvorska jedinica u Scheveningenu nije iskorištena u iste svrhe kao i »Big Brother« kuća, pa da se medijska slava koju su njezini stanari stekli koncem prošloga vijeka prenese u novo stoljeće i tisućljeće.

I što je gledateljstvu diljem bivše Jugoslavije manje-više svejedno je li Biljana Plavšić, poluzaboravljena zvijezda krvavoga realityja iz devedesetih, jednako poštena koliko i ona, danas svima poznata, Marijana Čvrljak.