Ima biti da je učenik Dragan Primorac pozorno pratio na satu hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti dok se obrađivala nastavna jedinica Branko Miljković. I da se za vrijeme analiziranja Miljkovićeve poezije nije bavio svojim ranim poduzetničkim opsesijama kako da djevojkama iz razreda proda self-made kremu za njegu lica koja će im jednako efikasno odstraniti i akne i zdravu kožu.

Kladim se da bi Dragan Primorac i danas znao ponešto o Branku Miljkoviću. Hajde, možda se ne bi sjetio da je taj pjesnik napisao epitaf »Ubi me prejaka reč« – što ga je vragometni Milan Milišić prepjevao u »Ubi me prejaki epitaf« – ali mu je garant na bard-disku u glavi ostalo zapisano nešto iz pjesme »Poeziju će svi pisati«. Ako ništa drugo, a ono barem naslov.

Jer Primorac i djeluje kao zanesenjak miljkovićevske sorte, samo što je lirsku himeru o »poeziji koju će pisati svi« spretno prilagodio novim okolnostima, pa nam s poetskim žarom naviješta dolazak doba u kojemu će svi ljudi – od Siniše Šoše nadalje – biti menadžeri.

Slučilo se tako da je menadžerlukom opsjednuti Primorac posjetio splitsko Sveučilište baš ovih dana kada su tamošnji profesori i profesorice, paralelno sa svojim zagrebačkim kolegama, pripremali odluku o stupanju u štrajk. Dok su oni dogovarali strategiju pobune protiv novih prijedloga zakona o znanosti i visokom obrazovanju u kojima su prepoznali tendenciju Fuchsova ministarstva da državne fakultete u »zemlji znanja« uništi u korist onih privatnih, bivši je resorni ministar u splitski Kampus doveo Stevena Kaplana, predsjednika Sveučilišta New Haven. Taj se profesor engleskog jezika i književnosti pritom pohvalio kako je odmah po stupanju na predsjedničku dužnost uručio otkaze svim dekanima, u znak zahvalnosti što su »godinama radili, a nisu uradili ništa«. Otpušteni dekani se, naime, nisu uklapali u Kaplanovu viziju šefova fakulteta od kojih on i njemu slični primorci »očekuju da budu i dobri menadžeri, a ne samo znanstvenici«.

Dragan Primorac se, celebritualan kakav već jest, zadovoljio što je ta Kaplanova sveučilišno-menadžerska koncepcija izložena rektoru Ivanu Paviću i potom uredno zabilježena u medijima. Nije, nažalost, imao petlje da svoga gosta iz New Havena predstavi ogorčenim profama iz Akademske solidarnosti, pa da od njih čuje isto ono što je profesorica Marita Brčić izjavila T-portalu: i kamo je hrvatsko visoko školstvo dospjelo za ovih 20 godina nazovi tržišnog razmišljanja i kakav je sustav bezvrijednosti izgrađen na tom konceptu.

Profesor Kaplan bi se sigurno raspametio od veselja kada bi saznao da novi hrvatski zakoni kao cilj znanstvenih djelatnosti definiraju proizvodnju dobara i usluga, te da će taj konjunkturni model potpuno marginalizirati neuslužne humanističke znanosti. Razdragani bi gost svome domaćinu garant kazao »Gimme five!« kada bi čuo da će i hrvatski fakulteti biti privatizirani poput državnih tvrtki i da na to već spremno čekaju nekadašnji državni dužnosnici koji su u međuvremenu osnovali svoja privatna veleučilišta i izvršili osobnu tranziciju od ministara u menadžere jer su nanjušili da će se obrazovanje pretvoriti u unosan posao. Shvatio bi čovjek da ga je Primorac doveo u budući menadžerski raj iz kojega će humanistička pamet biti izgnana kao neutrživa i beskorisna.