I ja sam katolik. Tko ne vjeruje, neka provjeri, ako zna gdje se to provjerava. Je li provjereno? OK, onda možemo dalje.

Kad kažem da sam katolik, to znači da vjerujem u život vječni. I da mi stoga ne pada teško što sam dana 28. lipnja godine Gospodnje 2011. nekoliko puta umro od smijeha.

Dušu sam po prvi put ispustio čitajući Slobodnu Dalmaciju, gdje je Ante Tomić, moj brat u Kristu, opisao muke što ih je Marijana Petir podnijela, i što ih još uvijek ustrajno podnosi, za našu svetu vjeru katoličku. Jedva sam preživio ono mjesto gdje se Marijanin hagiograf divi nepokolebljivosti kršćanske mučenice koju ni liječničko upozorenje ne može nagnati da s vrata skine »onaj strahotno veliki križ kojim se zakitila« i koji bi joj »mogao ozbiljno ozlijediti kralježnicu«, te da ga zamijeni nekim manjim.

A onda me je Tomić zatukao svojim akribičnim istraživanjem o stradalništvu Marijane Petir za vrijeme bezbožne komunističke tiranije i podatkom da je ta patnica zbog gorljivoga katolištva »do svoje petnaeste skupila ravno četrdeset tri godine robije«. I tako sam, eto, umro na pola posljednjeg stupca, pitajući se potom na onome svijetu kako li je Ludi Šeširdžija završio tekst.

Po drugi put sam se s dušom rastavio čitajući izjavu Komisije Iustitia et Pax u kojoj hrvatski biskupi »izražavaju zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u Hrvatskoj«.

Zagrcnuo sam se od smijeha i zakovrnuo očima baš na onome mjestu gdje moji duhovni pastiri pozivaju državne institucije na djelatnu obranu dostojanstva i prava katoličkih vjernika, jer mi se ukazao prizor izvanredne press-konferencije na kojoj Mladen Bajić i Tomislav Karamarko tumače javnosti kako su svećenici Adalbert Rebić i Jozo Ćirko privedeni u skladu sa zakonskim propisima, ali i u znak poštivanja biskupskog apela da državna tijela po službenoj dužnosti reagiraju na svaki iskaz netrpeljivosti i nasilja.

Ukazanje je prekinula naprasna smrt, pa vam ne znam reći što je bilo dalje i kako su se proveli Božji službenici koji su pravdali i zazivali nasilje prema katolicima i svim drugim ljudima koje je Bog obdario sposobnošću da i pripadnike istoga spola ljube onako kako je Isus Krist, Sin Njegov, ljubio svakog čovjeka.

Treći put sam istoga dana preminuo u Gospodinu čitajući kako Gordan Črpić, tajnik Komisije Iustitia et Pax, pojašnjava spomenutu biskupsku izjavu. Gušio sam se od smijeha na priču o katolicima čiju statističku većinu neka »intervenirajuća varijabla« pretvara u sociološku manjinu, ali sam se žilavo borio da dođem do daha.

I došao bih, Bog mi je svjedok, da Črpić nije pojasnio da bi u društvu koje broji 80 posto katolika i »80 posto zastupnika trebalo biti katolicima, 80 posto na javnoj televiziji i u javnim poduzećima, jer bi zastupljenost po zakonu velikih brojeva trebala biti takva«. Ma preživio bih ja i taj crkveni udar na izbornu volju nas katolika, samo da tajnik naših biskupa nije izvalio da »ako zastupljenost nije takva« – a i Bog Sveti zna da nije! – »onda treba dokazati da postoji katolički gen koji je degeneričan«.

Ali, eto, ja sam na to ismijavanje nas katolika od strane sekretara CK HBK morao odgovoriti smjernim umiranjem od smijeha. I za tu smrt ne krivim ni degenerični gen ni generičnoga Boga.