Prošao je čitav tjedan otkako je Dobrica Ćosić na pitanje Politikine novinarke Dušice Milanović »Što smatrate najznačajnijim događajem u kulturi i javnom životu u poslednjim mesecima?« kao iz topa odgovorio: »Objavljivanje knjige ‘Memoari II’ Dušana Bilandžića, hrvatskog istoričara i akademika.«

Začudo, tim se laskavim priznanjem druga Gedže – kalemara, komesara, vernika, grešnika, otpadnika, književnika, državnika, nacionalnog ideologa, hodajućeg spomenika i takodaljnika i takodaljnika – nisu javno pohvalili ni autor spomenutih memoara, a ni Jutarnji list koji je dijelove te knjige, prije njezina koričenja, objavio u dvanaest nastavaka. Možda ljudi ne čitaju pohvale na svoj račun, a možda su skromni i samozatajni…

Bilo kako bilo, hrvatska javnost je, nakon što se na nju sručila lavina Bilandžićevih zaplotnih otkrića o protujugoslavenskim subverzijama Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, posve nezasluženo ostala uskraćena i za osnovne informacije o odjecima i reagovanjima s visokocijenjene dedinjske adrese. Tim prije što je i sam Bilandžić u intervjuu Jutarnjem listu, koji je prethodio feljtoniziranju memoara, navijestio da bi baš s te adrese mogli stići gromki aplauzi.

»Meni je jasno da se ove teze donekle podudaraju s beogradskim, memorandumskim tezama o Titu kao velikom, mitskom srpskom neprijatelju. No, povijesna je činjenica da Tito nije vjerovao u Jugoslaviju, a da su Kardelj i Bakarić, pod njegovim vodstvom, pripremili raspad Jugoslavije«, kazao je tada drug Dušan Bilandžić Šane.

Nije trebao dugo čekati da drug Dobrica Ćosić Gedža, biranim riječima izgovorenim u diktafon Politikine novinarke, iskaže svoje poštovanje prema njegovoj »savesti istoričara koja ga je verovatno primorala da ovoga proleća objavi knjigu u kojoj je reč o nekim bitnim istinama o zemlji ‘bratstva i jedinstva’« i o »dokumentima kojima se dokazuje da su Tito i Kardelj bili sprovodnici Kominternine koncepcije razbijanja Jugoslavije«.

S velikim je užitkom Dobrica Ćosić citirao nekoliko kompartijskih tračeva iz zbirke Dušana Porfirogeneta, da bi na koncu sladostrasno zaključio: »Ako i posle Bilandžićevih ‘Memoara II’ tužioci Srbije i dalje nastavljaju da je optužuju za razbijanje Jugoslavije, onda oni ostaju u prostoru profitabilne srbofobije.« Važno je pritom istaknuti da Jugoslavija nije donijela ama baš nikakav profit ni Dobrici ni Dušanu, tipovima koji su po partijskom zadatku postali ono što jesu – jedan historičar, a drugi književnik – i koji to bez takve Jugoslavije i takvoga kadroviranja, nikada i nigdje ne bi mogli biti.

Baš kao što nikakav profit nisu namaknuli ni od njezina razbijanja, kada je jedan postao diplomat u Beogradu, a drugi predsjednik krnje Jugoslavije.

Stoga je i ovo njihovo uzajamno glađenje po staračkim glavama – gdje se Ćosić zapravo divi »intelektualnom poštenju« kojim ga Bilandžić uzima za svjedoka da je Kardelj još 1957. navodno iznio tezu da je Jugoslavija prolazna država nakon čijeg će razdruživanja Srbija ući u pravoslavni savez s Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija u alijansu s Italijom i Austrijom – posve neprofitabilno.

Štogod da time zarade, neće im biti dovoljno ni za sapun kojim bi oprali svoje ruke.