Možda bukne i alergija na one što su alergični na sve osim na sebe: na pse i biljke, na neposlovne ljude i na neposlovne prostore
Hotel Central u Slavonskom Brodu ponosno obznanjuje kako »svojim položajem u neposrednoj blizini svih relevantnih institucija, glavnih poslovnih subjekata Grada te glavnog trga, omogućava svojim gostima brz i prikladan pristup istima«. A hotelska uprava obećava kako »vrhunska usluga, moderno uređenje, te srdačno i susretljivo osoblje neće ostaviti ravnodušnim posjetitelje ovoga hotela«. I valjda svakome tko pročita tu samohvalu poručuje: »Zahvaljujemo Vam na interesu te sa radošću očekujemo Vaš dolazak«. Povjerujete li u te slatke riječi, može vam se dogoditi da vas samoreklamerska srdačnost i susretljivost doista ne ostave ravnodušnim, nego da vas, unatoč tome što u hotelu ima slobodnih soba, ostave bez smještaja. Dogodilo se to članicama i članovima Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, koji su u Slavonskom Brodu pripremali radionicu o zapošljavanju slijepih i slabovidnih osoba. I dok su ih u hotelu Uno odbili primiti jer navodno nisu imali mjesta, vlasnik hotela Central nije skrivao da su u njegovu objektu slijepi gosti nepoželjni zbog svojih pasa vodiča. Hotelijeru Stjepanu Luciću nije bio problem ogriješiti se i o elementarnu ljudskost – ako ona u ovoj turističko-ugostiteljskoj zemlji išta znači – i o zakon koji slijepim osobama u pratnji pasa vodiča jamči pravo na slobodan pristup svim javnim mjestima. Više je on držao do poslovnosti nego do ljudskih i državnih zakona koji ne dopuštaju diskriminaciju, pa je svoj postupak pokušao opravdati formalnim i zdravstvenim razlozima. »Mi za to nismo registrirani i nismo ih mogli primiti zbog ostalih gostiju koji su možda alergični na dlake«, kazao je Stjepan Lucić novinarki Glasa Slavonije. Učinilo se slavonskobrodskom hotelijeru da je u ovom hipohondričnom svijetu, gdje se u ime društvenoga zdravlja sezonski potiču alergofobične reakcije na ptice i krastavce, muslimane i imigrante, posve normalno unaprijed računati i s alergijom podozrivih i samosebevidnih gostiju na te pse što ih zahvalni ljudi koji ovise o njihovoj pomoći nazivaju svojim očima. I da je taj tobožnji strah od alergije dovoljan razlog za zatvaranje očiju i hotelskih vrata pred problemima slijepih i slabovidnih. Alergija bi mogla presuditi i malom vrtu u splitskoj Dominisovoj ulici, nedaleko od Zlatnih vrata, gdje su stanari posadili i odnjegovali oleandre, agave, masline, limune, mandarine i još štošta, pretvorivši nekoć zapuštenu pjacetu u jedan od ljepših kutaka Dioklecijanove palače. Tu se nastanio poduzetni ugostitelj Igor Kokot, koji je otkrio da je alergičan na neke od biljaka koje rastu u tom nezaštićenom remek-djelu pučke hortikulture, pa bi se najradije izliječio tako što bi iskrčio vrt i umjesto iritirajućeg raslinja posadio stolove i suncobrane. I alergični Kokot ima poslovno-katastarsko obrazloženje: »Nisam se još odlučio za kafić, ali što bi falilo da se i otvori pa da se u njemu zaposli par ljudi? A taj vrt nije rađen ni po kakvom projektu, niti su stanari vlasnici. Istina je i da sam alergičan na neke biljke i stanari ih ne smiju približavati mom prozoru«. Pa sad možda bukne i alergija na one što su alergični na sve osim na sebe: na pse i biljke, na neposlovne ljude i na neposlovne prostore.
