Oliver Grbić šuti. Policija u Pločama također. Uredno prima panične dojave o bliskim susretima mještana Komina s neobičnim stvorenjem, pa dvaput dnevno izlazi na teren i temeljito pretražuje područje, ali u interesu istrage ne daje nikakve informacije. A strava i užas među Kominjanima narastaju iz noći u noć.

   Da su uznemireni mještani prijavili kako im se oko groblja, kokošinjaca i frižidera mota nezvani gost nalik na Slavka Linića, misterij bi – barem što se policije tiče – već bio riješen. Ravnatelj policije bi se pojavio u Kominu pod punom bojnom spremom i kamere bi ga hvatale dok iz busije ispod groblja neustrašivo viče u megafon: »Liniću, znamo da si tu! Predaj se prije nego bude kasno! Čuješ li ti mene, Liniću… Pozivam te da odmah položiš oružje!« Onda bi kamere uhvatile ministra Tomislava Karamarka kako se, maskiran u stablo mandarine, otresa na Grbića: »Kakvo oružje, tupsone, kad ga nije ni kupio?! Račune, neka položi račune!« Taj kadar bi, iz razumljivih razloga, bio izrezan i ne bismo ga vidjeli na TV-dnevnicima. Sljedeće što bismo ugledali bio bi Oliver Grbić kako hvata korak s trčećim stablom mandarine i u megafon izvikuje novu zapovijest: »Ne oružje, Liniću, nego račune! Da si ih odmah položio! To od tebe tražimo i ja i gospodin Karamar… ovaj, Karamandarinko!«

   No, budući da se nikome u Kominu nije pričinilo da je ugledao Slavka Linića, nego golemoga guštera u kojemu su prepoznali komodskoga varana, opakoga strvinara i mesoždera koji inače živi u Indoneziji, javnost je ostala uskraćena za policijski spektakl s Oliverom Grbićem u glavnoj ulozi, a mještani za odgonetku grozomorne tajne. Stoga je posve razumljivo što Kominjani ispredaju legende o beštiji koja oskvrnjuje plitke grobove njihovih najmilijih, pa makar na mjesnom groblju ne bilo niti jedne obeščašćene humke. Jer ako na Wikipediji piše da proždrljivi komodski varan iskapa ljudska trupla, onda treba vjerovati da to radi i njegov kominski rođak. Razumljivo je i što jezovite urlike koji se prolamaju u kominskim noćima mještani pripisuju varanu, ma koliko ih zoolozi uvjeravali da se te životinje uopće ne glasaju, a pogotovo ne noću, kada se i ne kreću. Tko će vjerovati stručnjacima, kad među očevicima i ušečujcima ima i mještana koji su oplovili svijet i koji su iste takve grozomorne zvukove čuli u Amazonskoj prašumi? I kakve sad veze ima što varani ne žive na južnoameričkom kontinentu? Nisu živjeli ni u dolini Neretve, pa evo…

   Ništa čudno ni što mjesni glavar tvrdi da su ti varanski urlici poziv na parenje, iako nema pojma kako zapravo zvuči ljubavni zov varana ili varanice i da li oni sevdišu potiho i u punoj diskreciji, a ne čudi ni to što se politički osvješteniji mještani zaklinju da je »o čemu god da se radilo, sigurno riječ o ostavštini pripadnika UNPROFOR-a«. Neobično je samo to što još nitko nije spojio varanovo indonezijsko podrijetlo s globalnom paranojom, pa pojavu strašne životinje u Kominu pripisao frakciji Al-Qa’ide iz Konjica, koja je tog svog jarana garant pustila niz Neretvu. A najčudnije od svega je što se nitko nije sjetio pozvati lovca pred kojim strepi sav životinjski svijet i što u Kominu ne znaju da se njihova posljednja nada zove Nadan.