Iznervirao se neki čitatelj razinom parlamentarizma u zemlji Hrvatskoj i novinama poslao svoje gnjevno pismo, a one ga objavile pod naslovom »Sabor je i svinjac, a ne samo kokošinjac«. Fuj i kaka, sram i stid, picek i pajcek, Sodoma i Gomora! Za razliku od tog čitatelja i tih novina, ja imam puno povjerenje u Hrvatski sabor. Toliko ja vjerujem u hrvatske parlamentarce da sam siguran kako će oni ovih dana glatko usvojiti Vladin prijedlog odluke kojom Hrvatski sabor sam sebe razvlašćuje od neugodne dužnosti da poštuje Zakon o sudjelovanju pripadnika oružanih snaga RH u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, izglasan prije devet godina u istoj toj sabornici.

   Vjerujem ja i u Vladu Republike Hrvatske i nimalo ne sumnjam da će ona, čim se Sabor velikodušno liši svoje zakonske obaveze da raspravi, pa amenuje ili odbaci svaki zahtjev za vojnim angažmanom hrvatskih soldata izvan granica Obrambene Naše, posve samostalno i suvereno ispunjavati svaku želju NATO-ovih stratega. Za početak će to biti njezina suglasnost da se hrvatski časnici koji glume važne karike u zapovjednom lancu Sjevernoatlantskoga pakta mogu – po nahođenju Pentagona, pardon, Bruxellesa – »uputiti izvan mjesta rada, unutar granica država NATO-a ili izvan tih granica«. A poslije će biti, poslije će biti, bit će kao što Pravilo službe nalaže, »Aye aye, Sir!« na svaku zapovijed, eto to će biti, pa radilo se o slanju hrvatskih vojnika u Afganistan, Libiju ili na neki od Saturnovih prstena.

   Toliko ja, vjere mi, vjerujem u Hrvatski sabor da ne vjerujem kako će itko od zastupnika dovoditi u pitanje već potpisane obaveze Republike Hrvatske prema NATO-u. Tamo sjede ljudi koji dobro znaju snagu međunarodnih ugovora i koji su svjesni da se pred tom silom ona često citirana umotvorina Šime Đodana o »Hrvatskom saboru iznad kojega je samo Bog« može okačiti na prvi kokošinjac što ga za vedra dana ugledaju s tornja zagrebačke katedrale. Nema tamo neodgovornih fanatika koji će se u ovako složenoj situaciji pozivati na onaj prvi međunarodni ugovor što su ga u svojoj povijesti, kako tvrdi Konstantin Porfirogenet, potpisali Hrvati, onaj iz stoljeća sedmog kojim su se papi Agatonu »tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli«, te zauzvrat od Svetoga Oca dobili »molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom«.

   A ako se u Saboru i nađe neka glava koju bi obuzela misao o vjekivječnoj validnosti i neopozivosti tog davnog sporazuma – što ga pojedini hrvatski historiografi slave kao najstariji međunarodni mirovni ugovor u čitavoj povijesti čovječanstva – vjerujem da će joj onaj Bog, koji u Đodanovoj uobrazilji bdije nad Markovim trgom, opaliti čveger prije nego što u mikrofon izlane kako je zavjet papi Agatonu stariji i važniji od svih izjava servilnosti prema NATO-u. Jer nije Hrvatski sabor, kao što se po novinama piše, ni svinjac ni kokošinjac. Osim ako se svinje i kokoši nisu počele glasati s »Aye aye, Sir!«