U književno-opkoparskom ratu oko srpskog svojatanja Marina Držića i Ivana Gundulića iskopane su i kosti Miroslava Krleže. Tim kostima po našemu literarnome Mirogoju vitla gospođa Viktoria Franić Tomić, koja nam se po domotužnom tisku legitimira kao »mladi intelektualac« i koja, valjda na osnovu uvida u situaciju u zemlji, tvrdi da se one »vjerojatno rotiraju« zato što neki neodgovorni pojedinci Krležu »pokušavaju proglasiti kadaverom jugoslavenske književnosti«.

   Ustobočila se gospođa Franić Tomić nad Krležinim grobom i, sva potresena zbog pojačane seizmičke aktivnosti, deklamira tekst prisege »mladih intelektualaca« koji se – tako im svega što kosturnica nacionalne književnosti čuva! – zaklinju kako »svoju budućnost neće prepustiti ljudima koji ne razumiju niti nacionalnoidentitetske oznake jedne kulture niti napore mnogih naših intelektualaca koji su svoja životna djela upravo tome posvetili, koji ne razumiju da su zbog nacionalnoidentitetskih tema naši intelektualci zatvarani u ludnice i zatvore«. Grozi se gospođa Mladi Intelektualac nad »pojedincima koji se danas igraju s hrvatskom kulturom kao da je ona slikovnica za jednog civiliziranijeg Europljanina« i koji u svojoj žovijalnosti previđaju da su za taj oskvrnuti oltar nacional-kulturnog identiteta »tekle rijeke krvi« i »izginule tisuće i tisuće mladih ljudi«. I eno je, lupa petama i klikće kako je »Krleža pisac koji je itekako znao nacionalnoidentitetske oznake«, te kako je upravo zbog tog njojzi najvažnijeg od svih pokojnikovih znanja i došlo do rotiranja njegovih kostiju.

   Gospođa Mladi Intelektualac nad tim uskomešanim kostima ustvari raspisuje pretplatu za svoju nenapisanu knjigu o Krleži čije djelo, kaže, izučava »barem deset godina«. Nije njoj pritom važno njezino autorstvo, jer bi ga se ona – kaže – »najradije odrekla i potpisala tu knjigu imenima svih dragih ljudi moje generacije, jer nas je taj pisac naučio misliti«. I što je gospođa Mladi Intelektualac naučila za tih deset štreberskih godina provedenih na Krležinom kursu mišljenja? Da je nacionalni identitet ono najumnije čemu se njezin divinizirani pisac uspio domisliti? U kojem je to Krležinom tekstu pročitala? U onim pacifističkim refleksijama gdje taj kumir njezina nacionalnog identiteta piše kako je »bilo već neizmjerno mnogo glupavih fetišizama na ovome svijetu, ali nacionalne religije spadaju zaista među najneinteligentnije«? Ili u onom eseju o malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, gdje Krleža spominje i »našu hiljadugodišnju kulturu, o kojoj rodoljubivi malograđanin deklamira s lažnim patosom (malograđanske štampe), a da mu nitko još do mene nije rekao: jezik za zube i tornjaj se, glupane, u nepovrat!«?

   Ako je i čitala pisca o kojemu piše knjigu, gospođa Mladi Intelektualac očito nije shvatila da su Krležina djela seizmički aktivnija od njegovih »rotirajućih kostiju« i da stoga nisu nimalo prikladno tlo za nacional-identitetske marševe. I da je potrebna zavidna doza nepismenosti da se u njegovim davnim tekstovima ne prepoznaju i današnji intelektualni pomodari koji na stratištu ideja propovijedaju religiju identiteta.