Četrdeset već dana u zemlji Hrvatskoj traje – i kako je krenulo, potrajat će još barem četristočetrdeset – stanje povišene bojeve brbljavosti kojom se pokušava spriječiti da taoci hrvatske nacionalne kulture Marin Držić i Ivan Gundulić istodobno zaglave i u kazamatima srpske nacional-kulturne mitomanije.

Najava tamošnjega akademika Mira Vuksanovića da će stari meštri dubrovački dobiti pripadajuću samicu u sklopu edicije »Deset vekova srpske književnosti«, uzbunila je akademike ovdašnje i ostali kultur-personal, pa ne možeš otvoriti ni portal ni novine a da odnekud, u obranu Držićeva i Gundulićeva hrvatstva, ne skoče velečasni Miklenići, djevojački Brozovićke, pčelinje vrijedni matičari udruženi u trustove trutavih mozgova, hrvoslovci i nosači Vijenca, činovnice po ministarstvima i književnici po društvima. 

Strast prema “našijenstvu”

Gledam ih i čitam kako se žeste na svoju srpsku braću po gruntovnoj pameti i po prostačkom uvjerenju da su knjige oduvijek pisane samo zato da bi ih se skladištilo po nacionalno zapišanim bibliotekama, pa se pitam otkud tim braniteljima hrvatske književnosti i književnoga hrvatstva sad najednom tolika strast prema Marinu Držiću i njegovom literarnom »našijenstvu«.

Nešto se ne sjećam da je itko od njih tako skakao u obranu dubrovačkoga prokletnika i izgnanika kad su ga po Načitanoj Našoj cipelarili ovlašteni tumači književne i nacionalne podobnosti.

Ne sjećam se da sam čuo jednu jedinu riječ od tih hrvatskih akademika, od tih velečasnih Miklenića i djevojački Brozovićkih, od tih pčelinje vrijednih matičara udruženih u trustove trutavih mozgova, od tih hrvoslovaca i nosača Vijenca, od svih tih činovnica po ministarstvima i književnika po društvima u vrijeme, ne baš tako davno, kada je jedan predsjednik jednog eto baš Društva hrvatskih književnika s Jelačićeva placa iznosio svoj pravorijek: »Bilo kako bilo, i Andrić i Držić su djelovali protiv vlastitoga naroda.«

A budući da je taj književni predsjednik, taj Dubravko Horvatić, znao predlagati da se živuće pisce, koje je u svojim egzaltiranim stanjima proglašavao veleizdajnicima, izvede pred streljački stroj, malo je nedostajalo da taj svoj prijeki sud primijeni i na pokojnike koji su »djelovali protiv vlastitoga naroda«.

Mislite li da bi netko od današnjih gorljivih branitelja ekskluzivnog hrvatskog prava na Marina Držića digao svoj glas sve da je to pravo bilo primijenjeno i na ekshumaciju njegovih kostiju iz venecijanske crkve San Zanipolo sa ciljem zasluženog posthumnog strijeljanja? 

   

Pišanje u kolijevku

Ne sjećam se nešto ni da sam iz tih usta, danas punih našega nam dum Marina, čuo makar jedno hrvatsko slovce negodovanja ili sačuvajbože prosvjeda kada je predsjednik jednoga ogranka Matice hrvatske – eto baš u gradu Splitu, gdje se hrvatska književnost prvi put popiškila u svoju kolijevku – na sjednici Komisije za imena ulica i trgova govorio kako bi prvo ime za skidanje trebalo biti ono Marina Držića, »koji je bio veleizdajnik i urotnik protiv jedne legalne državne vlasti kao što je Dubrovačka Republika«.

Pa mi sad nije jasno kako još nikome od njih za ovih 40 dana nije palo na pamet da i uvrštavanje Držića u »Deset vekova srpske književnosti« dosljedno protumači kao novi čin piščeve veleizdaje.