Moćan je demanti Ivana Miklenića na tekst Sanje Modrić »Zašto Bozanić poziva gnjide?«, baš moćan. Veli velečasni u svome dopisu kako nije točno da je on hrvatske medije proglasio antihrvatskima, antidržavnima, antidruštvenima, antikatoličkima, anticrkvenima i antivrijednosnima nego je ta fina kaptolska dušica, tankoćutna kad se o nijansama radi, samo napisala da su »mediji u Republici Hrvatskoj objavili neizmjerno mnogo priloga koji su u svojoj biti izrazito antihrvatski, antidržavni, antidruštveni, antikatolički, anticrkveni i antivrijednosni«.

   Toliko je glavni urednik Glasa Koncila uvjerljiv da me baš zanima hoće li s jednakom snagom argumenata demantirati i Zorana Pusića koji je na H-alteru zabilježio njegov nastup u emisiji »Bujica« na TV Jabuci, gdje je Miklenić – na zadovoljstvo svoga medijskog ispovjednika Velimira Bujanca – klevetao i olajavao pokojnoga Luku Vincetića, svećenika, publicista, ljudinu i fajtera za poštivanje dostojanstva svakog čovjeka. Vjerujući valjda u libre po kojima Bože Vukušić podmeće spiskove tobožnjih suradnika UDB-e iz vremena dok se ta služba nije prekrstila u nacionalne udbice i držeći valjda do tih udbalaština više nego do Svetoga pisma, velečasni je Miklenić svoga brata po redovničkom habitu – ali ne i po duhovnom habitusu – pred kamerama proglasio kolaborantom jugoslavenske tajne policije.

   Pretpostavljam da je Miklenić pažljivo birao medijsko okružje u kojemu će posijati ovaj svoj prilog koji se, u svojoj kaptolskoj biti i u pripadajućoj duhovnoj zabiti, ima smatrati i prohrvatskim i prodržavnim i prodruštvenim i prokatoličkim i procrkvenim i provrijednosnim, te da se u društvu Velimira Bujanca osjećao kao svoj na svome. Tim prije što se od tog Bujanca nikada nije moglo čuti nešto od čega bi velečasni Miklenić zazirao i što bi bilo u suprotnosti s vrijednostima kakve on osobno propovijeda po kaptolskim uvodnicima.

   Svaka od izjava po kojima se u ovoj zemlji pamti nekoć mlađahni fašist, a danas raskvasali televizijski bujičar i jabučar, vjerojatno liježe kao melem na Miklenićevu dušu, zgađenu nad zagađenošću medijskog prostora od koje se sklonio u Bujančevu kapelicu. Pa evo, da mu ponovim neke od njih, uz nadu da će Miklenić u toj misaonoj bujici iz herojskih hrvatskih devedesetih pronaći dodatnu duhovnu okrjepu…