Smrt Saška Gešovskog sada već traje godinu dana dulje no što je potrajao njegov život, nasilno prekinut u Splitu, 6. svibnja 1991. Ali gradom Splitom i 20 godina nakon ubojstva tog devetnaestogodišnjaka paradiraju zadrigli tipovi za koje Saško Gešovski nije dovoljno mrtav. I koji svakog 6. svibnja s mjesta njegove pogibije pred zgradom Banovine ispaljuju ritualne salve bešćutnih besmislica, ne dopuštajući jedinoj žrtvi svojega veličanstvenog povijesnog datuma da mirno počiva na groblju u Kavadarcima.

Napucavaju oni taj grob Saška Gešovskog svojim gromkim izjavama, pokušavajući svu niskost jednog zamračenog ubojstva prošvercati u pozlaćenom kovčegu povijesne veličajnosti i misleći kako nitko neće uočiti da taj kovčeg ima dvostr uko dno: jedno na kojemu se raspojasano slavi značaj i uspjeh demonstracija pred Banovinom, što su ih sindikalni činovnici baš onako spontano organizirali po nalogu Franje Tuđmana, i drugo na kojemu se uštogljenim izjavama žaljenja potiskuje iz svijesti onaj urlik oduševljenja koji se prolomio iz mase kada joj je jedan od govornika priopćio da je tu pred njom, obnevidjelom od ushita, ubijen jedan vojnik.

Tom besmislenom ubojstvu – slučajnom koliko i predvidivom, budući da naoružani pripadnici golorukog naroda nisu pucali u zrak nego u pravcu Banovine – splitski svečari uporno nastoje pridati povijesni smisao.

Pa tako Marin Mihanović, ondašnji dogradonačelnik, na promociji monografije »Banovina ’91«, održanoj prošloga tjedna u Nadbiskupijskom sjemeništu, ustrijeljenoga ročnika JNA naziva »prvom žrtvom za slobodnu i nezavisnu Makedoniju«, što je jednako lažno i besramno kao i ona podvala, svojedobno objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, da je »pred Banovinom 1991. za hrvatsku slobodu poginuo mladi makedonski vojnik Saško Gešovski«. Ili kao ona idiotarija koju je pred Saškovom obitelji izgovorio pukovnik jugoslavenske vojske, poslan da na pogrebu izrazi službenu sućut: »Ne treba da žalite što ste izgubili sina. On je pao za odbranu Jugoslavije.«

I nije im dosta što mladoga Makedonca posthumno ubijaju za ovu ili onu »našu stvar«, od kojih nijedna nije bila njegova, nego se još i 20 godina poslije njegova ubojstva igraju političke forenzike, pa taj metak koji je usmrtio Saška Gešovskog podmeću onome tko im padne na pamet. Onesin Cvitan, tadašnji gradonačelnik Splita, danas tvrdi da je »pogibiju makedonskog vojnika izazvao admiral Ljubiša Beara koji je bio u zgradi Banovine«.

Sve kad bi to i bilo točno, i sve kad bi CSI-Cvitan uspio dokazati i da je tadašnji pukovnik a kasniji ratni zločinac Beara bio admiral, i da je po njegovom nalogu stražar Saško Gešovski ustrijeljen iz zgrade, i to kroz zatvorena drvena vrata, baš kao stvorena za ciljano ubojstvo, ostat će zapamćeno da su se Splićani pred Banovinom frenetično radovali vojnikovoj smrti. I ostat će pitanje: zašto im Cvitan tu svoju istinu nije otkrio 6. svibnja 1991. godine?

Zar bi svojim razdraganim sugrađanima pokvario veselje da im je tada kazao kako Saška Gešovskog nije ubio neznani junak iz njihovih zbijenih redova nego znani pokvarenjak iz vojne komande? I zar bi ih posramilo saznanje da svoj užitak likovanja nad mrtvim mladićem imaju zahvaliti pukovniku JNA?