Foto: Željko Hajdinjak / Cropix
Možemo zaključiti kako je možda i bolje da ponosna nositeljica te glave ni danas ne pročita ono što je propustila prije 16 godina, kad su ti izvještaji o zločinima bili pisani i tiskani.
Nije ona kriva što joj neke stvari nikako ne idu u glavu. Glava je takva kakva jest, pa se – na radost one kojoj pripada – još donekle i nosi s frizurom, ali s pitanjima skoro pa nikako. I nije onda nikakvo čudo što se, kad je novinari upitaju “hoće li se pretjerane reakcije Vlade na hašku presudu odraziti i na pregovore s EU”, iznenadi “kako se uopće može postaviti takvo pitanje”.
Kako se takvo pitanje uopće može postaviti njoj koja danonoćno radi, pa nema vremena za čitanje i sličnu dangubu i noćgubu?!
A kako bi tek osupnuta bila da ju je netko, nekim slučajem, upitao je li pročitala izjavu HHO-a u kojoj se njoj osobno spočitava što je “naložila istragu o tome tko je, poštujući ustavni Zakon o suradnji s Haškim tribunalom, dostavio Sudu transkripte, umjesto da je naredila detaljnu istragu o stvarnom broju žrtava nakon akcije Oluja”… Jer kako se takvo pitanje uopće može postaviti njoj koja danonoćno radi, pa nema vremena za čitanje i sličnu dangubu i noćgubu?!
Što se tu može: glava je takva kakva jest, zaokupljena smišljanjem saborske deklaracije o Oluji i mjerama predostrožnosti zaštićena od provjetravanja, e kako ni dašak svježeg zraka ne bi ugrozio sudbinski važnu operaciju pretvaranja Oluje u mrtvo slovo na papiru kojemu više nitko živ ne bi smio protusloviti… Možemo stoga samo zamišljati kakvu bi konfuziju u toj glavi izazvala jučerašnja izjava kojom HHO podsjeća da je svoja saznanja o ubojstvima, paležu i ostalim postolujnim zločinima uredno dostavljao svim relevantnim državnim institucijama, od predsjednika Republike do policije i DORH-a, te da su sve te alarmantne izjave HHO-a iz 1995. u cijelosti objavljene u Novom listu, a potom i u posebnom zborniku. I možemo zaključiti kako je možda i bolje da ponosna nositeljica te glave ni danas ne pročita ono što je propustila prije 16 godina, kad su ti izvještaji o zločinima bili pisani i tiskani.
Pregorjele bi njezine tanane ganglije čitajući kako su “aktivisti HHO-a utvrdili da je na oslobođenom području uništeno – spaljeno, srušeno ili temeljito oštećeno 20.000 objekata
Silan bi iznered u toj glavi proizveli podaci HHO-a po kojima “niti jedan pripadnik HV ili Hrvatske policije, niti bilo tko drugi, nije osuđen za ratni zločin nad Srbima, bilo civilima, bilo vojnicima, zbog zločina počinjenih nakon Oluje”. A kako bi je tek zbunilo što HHO, uz citirane izjave Gojka Šuška o 450 neprijateljskih vojnika poginulih u Bljesku i predstojnika Tuđmanova ureda Ivice Kostovića o 950 srpskih soldata stradalih u Oluji, opetovano konstatira kako “ni u jednoj od bolnica kojima gravitira oslobođeno područje nije bilo ranjenika”, te da “jednako tako, nije bilo ni zarobljenika”.
I što bi onda ona – tako izmoždena, jadna i kosorna – mogla osim da, po mjeri svoje pameti, zatraži da se istragom utvrdi tko je tu izjavu HHO-a dostavio javnosti?!
