Prepričava nam Globus kako je gledatelj Andrija Hebrang jedne nedavne večeri izašao iz kazališta i slučajno sreo veleposlanika jedne važne – hajde pogodite koje – države. I kako je velevažni veleposlanik, umjesto kakstekaj i haudujudu, tog slučajnog prolaznika zaskočio pitanjem: »Stoji li hrvatska Vlada iza stavova bivšeg predsjednika?« Slučajni se prolaznik nije dao smesti, pa je velevažnome veleposlaniku, odgovorio onako kako bi to uradio svatko tko imalo drži do osobnoga dostojanstva i do ugleda zemlje u kojoj velevažni veleposluje: »Cijenjeni gospodine, ja toliko poštujem vašu zemlju da bih, kada bih bio u prilici, natrljao nos veleposlaniku moje zemlje koji bi se na ulici, pred kazalištem, usudio pitati bilo kojeg vašeg državljanina stoji li vaša Vlada iza stavova bivšega predsjednika vaše države, koju ja – ponavljam vam – toliko cijenim da joj se ne mogu načuditi što je ovamo poslala osobu koja je upravo sramoti nasred ulice u gradu gdje valjda nekom greškom službuje. Želim vam svako dobro i ispričavam se što ne želim sudjelovati u tom sramoćenju vaše zemlje i zloupotrebi gostoprimstva što ga ovdje uživate. Laku noć vam želim, cijenjeni gospodine!«

   Ispričavam se što sam izmislio da je slučajni prolaznik Andrija Hebrang velevažnome veleposlaniku odgovorio onako kao što ste upravo pročitali. I evo odmah se ostavljam svojih izmišljotina i vraćam se Globusu koji iz Hebrangovih usta prenosi njegov domoljubno-dostojanstveni odgovor, kakvoga bi se postidio svaki prodavač i svaki kupac banana na Dolcu, ali ne i svaki kandidat za predsjednika samostalne i suverene Republike Hrvatske: »A ja sam mu rekao: Pa zar ste vi gospodina Mesića ikad ozbiljno shvaćali?«

   Velevažni veleposlanik je, nadam se, ozbiljno shvatio Andriju Hebranga koji se i posredstvom Globusa užasnuo što se Mesićevi »nakaradni politički stavovi puno ozbiljnije shvaćaju, pripisuju se državi i stvaraju nam probleme« zato što je bivši predsjednik »službeno plaćen«, te zaključio kako je to »najmanje što nam sada treba, uoči ulaska u Europsku Uniju«. A shvatit će, nadam se, jednako ozbiljno i da uvijek može računati ne samo na Hebranga nego i na neimenovanog Globusovog sugovornika bliskog Ministarstvu vanjskih poslova – nazovimo ga za ovu i za svaku sličnu prigodu: Vazalko Vazelinović – koji se zagrebačkom tjedniku pohvalio da je »naša diplomacija na vrijeme reagirala i dokazala kako je pouzdan saveznik«, pa je tako spriječena »velika politička šteta« koju je Stipe Mesić svojim stavovima o vojnoj intervenciji u Libiji mogao nanijeti Pouzdanoj i Savezničkoj Našoj.

   Shvatit će veleposlanik te važne zemlje da službuje u zemlji toliko nevažnoj da je u njoj suvišno imati ambasadu. Dovoljno bi bilo zaposliti jednog komunalnog redara koji bi na ulici presretao pripadnike vladajuće kaste i bilježio njihove zadovoljavajuće odgovore. I dijelio im bombone da utaži njihov poriv za cuclanjem dok recitiraju kako su te Mesićeve ideje – da ne treba podržavati eskalaciju vojnog sukoba u Libiji nego suprotstavljenim stranama pomoći da pronađu mirno rješenje i zaustave pokolje – štetne i nakaradne.