Nikad joj dosta! Kao da je ona izjava njezina prvog pastira u Hrvatskoj prigodom paradiranja po luksuznoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije da je »dugoročno skromnije ovo što je skuplje« bila premala uvreda ljudskoj pameti i kao da njegovo pojašnjenje kako je »teško sve do kraja matematički izraziti« nije bilo dovoljno jasan pokazatelj cinizma s kojim Crkva demonstrira transparentnost svojega popovluka, stigla nas je i jutarnja propovijed don Živka Kustića u kojoj se svode računi s »onima koji se zgražaju nad novom zgradom HBK«.

Nadahnut besjedom kardinala Josipa Bozanića o karitativnim pobudama za Svetu Investiciju na Ksaveru, gdje je Crkva svojim »dugoročno skromnijim« razbacivanjem »učinila nešto dobro jer je omogućila rad i plaće«, te sličnim umovanjima crkvenih velikodostojnika o »zapošljavanju naših firmi i ugradnji naših materijala: slavonskoga hrasta, istarskoga i bračkoga kamena«, jutarnji je propovjednik postavio svoje socijalno osjetljivo pitanje: »Kako bi to izgledalo da su hrvatski biskupi dobili iz Italije i drugih biskupija po svijetu mnogo milijuna – i da su to podijelili sirotinji?« Ponudio je odmah i socijalno još osjetljivije odgovore: prvi, mudrijaški, da Crkvi »za takvo dijeljenje milostinje nitko ne bi davao milijune« i drugi, škudobrižnički, da bi »darovani novac odmah bio izgubljen«, jer se time »ništa u zemlji ne bi bitno promijenilo«.

Potom je don Živko Kustić pokušao demantirati »laž da svećenici žive luksuzno« pri čemu se pomogao floskulom kako oni »primaju koliko im treba i uvijek misle na druge«, uz napomenu da »poneki skupocjeniji automobil može biti razborito ulaganje na dulje vrijeme«, kojom je pokazao svoje besprijekorno razumijevanje Bozanićeva poučka da je »dugoročno skromnije ovo što je skuplje«. Jutarnja je propovijed okončana mjeronaučnim zaključkom: »Što država ulaže za pomoć Crkvi razmjerno je malo prema svemu što Crkva troši za cijelo svoje poslanje u službi naroda.«

Tako je, eto, firma koju je Voltaire volio nazivati Bestidnicom nastavila vrijeđati hrvatsku sirotinju, licitirajući konverzijom sebi dragoga i predragoga kamenja u neisplativu višemilijunsku milostinju, koju od nje nitko, pa ni posljednji siromah, nije zatražio. Siromasi koji tumaraju od kontejnera do kontejnera, skupljajući prazne boce i ostali konvertibilni otpad, znaju da Crkvi treba više nego njima kako bi mogla »trošiti za cijelo svoje poslanje u službi naroda« i svjesni su kome u ovoj zemlji sljeduje oniks, a kome niks. Stoga se nisu bunili ni kada se Crkvi zaiskrile gladne oči i za njihovim kontejnerskim plijenom, kada su konkurenti s Kaptola pokrenuli akciju prikupljanja ambalaže za obnovu zagrebačke katedrale.

Teglit će oni i dalje svoje siromaštvo, ne očekujući od Crkve milostinju. I ne očekujući ništa osim licemjernih poziva da postom i molitvom za Gotovinu budu žiranti blagoslovljenih gotovinskih transakcija. I onih za biskupske dvore od oniksa na Ksaveru i onih za luksuzno zdanje pastoralnog centra Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, gradu upravo bogomdanom za crkveno razmetanje skromnošću.