Kuka se sad i nariče po zemlji Hrvatskoj zbog toga što se Vladimir  Putin šepiri po najbližem nam susjedstvu, i zapadnom i istočnom, dok Šuplju Našu zaobilazi kao da u njoj mjesta nema ni za kanelone i  penete, a kamoli za one ogromne plinovodne cijevi.

Plače se istodobno  na jugu zemlje Hrvatske, ali iz drugog razloga: zato što je nisu zaobišli  osvjedočeni prijatelji osvjedočenog nam prijatelja Viktora Orbána.

Dok se domoljubna elita divi tuđmanizaciji Mađarske koju je po tamošnjem medijskom i duhovnom prostoru zaveo osvjedočeni nam prijatelj, dok se po Hrvatskom slovu usklikuje kako je »Hrvatskoj pod hitno potreban jedan hrvatski ‘Orbán’« i dok se čeka da netko pod repom  konja Emira na središnjem zagrebačkom trgu povede pjesmu »Ustani,  Orbáne Jelačiću!«, stanovnicima Primoštena nije do pisme nego do pisma koje je poslano predsjedniku Ivi Josipoviću, Vladi Republike Hrvatske i USKOK-u. 

U tom se pismu mađarski premijer ne veliča zbog svojih izjava da  »Hrvatska i Mađarska, kao predziđe zapadnog kršćanstva moraju  uspostaviti povijesni i strateški savez i u njemu živjeti«, te da on »razumije da Hrvate vrijeđa kada se za Hrvatsku kaže da je Zapadni Balkan;  kakav Balkan?!«, niti se sa servilnim simpatijama gleda na njegovo samoreklamiranje kao »neplaćenog promotora hrvatskog turizma u  Mađarskoj«.

On je za gnjevne Primoštence samo bliski rođak i patron  Tamása Vitézyja kojega sumnjiče da je zajedno sa svojim poslovnim  partnerom Lászlóm Attilom Kerekesom po bagatelnoj cijeni od 165 tisuća eura kupio hotelsko-turističko poduzeće »Primošten«, koje je potom uspješno upropašteno, dok su novi vlasnici na toj propasti zaradili  36 milijuna eura, zahvaljujući virtuoznim kreditnim operacijama pri kojima su se pomagali i davanjem hipoteka na zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske koju Viktor Orbán, zna se, toliko ljubi.

Primoštenci su se u međuvremenu domogli i famoznog aneksa ugovora o prodaji i prijenosu dionica iz 2003. godine, gdje je Krešimir  Starčević, u svojstvu potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju,  mađarskim poslovnjacima oprostio neispunjavanje brojnih ugovornih  obaveza – od očuvanja postojećih i otvaranja novih radnih mjesta pa do  ulaganja u rekonstrukciju objekata i predaje bankarske garancije –  pravdajući to »objektivnim okolnostima za koje nije odgovoran kupac«.  

Dok mali dioničari poharane tvrtke naglašavaju kako nisu protiv  mađarskog ulaganja u Primošten, nego protiv nezakonitih radnji koje su  primoštenski turizam bacile na koljena, pismopisci iz Stranke hrvatskog  zajedništva tvrde da se u svjetlu Orbánove obiteljske povezanosti s perjanicom poduzetničkog orbanizma »lakše može razumjeti i prešutna  otimačina Ine, pokušaj uništenja ili otkupa dionica ‘Podravke’ preko  OTP banke, te uništenje HTP Primošten, privatizacija tribunjske marine i dr., od strane moćnog mađarskog lobija i njegovog ucjenjivanja Hrvatske za ulazak u EU«.

Oni vjerojatno ne razumiju zašto se po Zagrebu priča da je »Hrvatskoj pod hitno potreban jedan hrvatski ‘Orbán’«. Niti vjeruju da bi se  uopće mogao naći hrvatskiji Orbán od ovoga mađarskog.