Toj ženi nije lako. Ne zbog onog »Jaco, odlazi!«, koje je u Hrvatskoj zamijenilo i »Dobro jutro!« i »Dobar dan!« i »Laku noć!«, ne dakle zbog galopirajuće nepopularnosti među običnim svijetom, nego zbog jednodušne potpore koju su joj iskazivali oni čudni svatovi okupljeni na Zagrebačkom velesajmu. Mora da je grozomorno slušati ovacije i skandiranja dok ulaziš u dvoranu, a pritom znati da ti ih upućuju oni što će uskoro bivati smrtno uvrijeđeni ako ih netko podsjeti na tu njihovu velesajamsku razdraganost. Mora da je strašno i pojaviti se među takvim ljudima, a kamoli im još srdačno mahati i darivati osmijehe. I onda otrpjeti sve te njihove izlaske za govornicu i pretvarati se da im svima redom vjeruješ dok u svojim dosadnim besjedama nemušto variraju jednu te istu poruku, onu: »Jadranka, ti znaš da smo svi mi uz tebe.« A pritom sa sigurnošću znati da je to njihovo »znaš da smo svi mi uz tebe« jednako iskreno i vjerodostojno kao i ono tvoje »Kud Ivo, tu i ja!« izgovoreno u sličnom sazivu i u sličnom tonu prije nepune dvije godine.

Toj ženi ne samo da nije lako, nego joj je – ima biti – neizdrživo. Toliko joj je neizdrživo da je morala pristati na ponižavajući razgovor u HTV-ovom »Dnevniku plus«, čak i pod cijenu da intervjuist svojom servilnošću otvoreno vrijeđa i njezinu blagohotnost prema takvom obliku novinarstva. I onda pred njim hiniti kako joj godi što se razgovor otvara kapitalnom rečenicom: »Primjećujem broš sa znakom srca.« I mudro izbjegavati izravne odgovore na pitanja koja su djelovala tako naručeno da je na njih bilo suvišno i odgovarati: »Mislite li da je predsjednik Republike bio neutralan?«, »Mislite li da se predsjednik ne drži svojih ovlasti?«, »Stoji li oporba izvan prosvjeda?«… Trebalo je dostojanstveno otrpjeti te teške upite: »Kako je bilo slušati povike ‘Jaco, odlazi!’ pod prozorima vašeg stana?« i »Kako je vaša mama to doživjela?«, postavljene samo da bi se duboko uzdahnulo i kazalo: »Možete i sami zamisliti.« I valjalo je suspregnuti sav prezir za kojim je vapila novinarova uvlakačka natuknica: »To uopće nije realno da izbori budu odmah.« Pa mu s osmijehom umjesto gađenja odvratiti: »Sve je realno.«

Toj ženi je tako teško da joj teže ne može biti, ali ona ne dopušta da se itko zamara njezinim tegobama. Tlo pod njom nestaje kao da je japanska nuklearka, a ne hrvatska premijerka, ali ona prkosi svim mjernim instrumentima i onom nadri-seizmologu Josipoviću poručuje da je Hrvatska stabilna zemlja, za razliku od klimave Srbije po kojoj tumara njegov prijatelj Tadić, a kojemu pritom ne pada na pamet da se »olako razbacuje terminima poput ‘nestabilnosti’«.

Pa ako već taj Josipović nije shvatio da Europskoj Uniji šalje pogrešnu poruku kako je Hrvatska »nestabilna zemlja, pa bi najbolje bilo da još neko vrijeme ostane s druge strane šengenske granice, u društvu drugih sličnih zemalja«, dajte, shvatite to barem vi, građanke i građani Lijepe Njezine.

Izađite slobodno na ulice, jer nema ona ništa protiv toga. Ma dođite i pod prozore njezinoga stana, pa eto i tamo, koliko vas grlo nosi, vičite: »Dolje Vlada Srbije!«