Predsjednik splitsko-dalmatinskog županijskog SDP-a je rekao da je to ponižavajuće i uvredljivo, a s njim se složio i predsjednik HDZ-a iste županije. Međustranačko suglasje je postignuto po pitanju izbora i stylinga krnje na krnjevalu u Kaštel Sućurcu, gdje je za sve grijehe platila i plamtila lutka s likom Ive Josipovića, odjevenog u srpsku narodnu nošnju, s neizostavnom šajkačom i opancima. Krnju je pratila maškarana povorka okovanih hrvatskih zatvorenika pristiglih iz srpskih tamnica, koja je uz pratnju dragačevskih trubača pjevala »Od Vardara pa do Triglava«. I eto, to je to što i SDP i HDZ smatraju poniženjem i uvredom.

   Ako na izbor i styling sućuračkoga krnje gledamo u kontekstu one dalmatinske karnevalske tradicije koja se dodvorava vladajućem mentalnom kodu i koja spaljuje simbole onoga što bi na lomači, kad bi joj se moglo, užgala i izvršna vlast, tada bi Josipoviću trebala biti čast što je u Kaštelima planuo upravo on i upravo zato što je prepoznat kao simbolički izdajnik bižuterijskog hrvatstva. Časnije je biti na takvoj lomači nego među šovenima, makar se oni maškarali u raspojasana karnevalska nevinašca, koji je potpaljuju. I nije ni ponižavajuće niti je uvredljivo to što se hrvatski predsjednik, izgorjevši u Kaštel Sućurcu skupa sa šajkačom (a koja je u Srbiji nekoć – svim današnjim šovenima na čuđenje – nazivana hrvatskom kapom), i mimo svoje volje solidarizirao s onim Jovanom koji svake godine biva ritualno spaljen u Vodicama.

   Po Josipovića je puno uvredljivije to što ga je novokomponirani estradni »anarkišta« Tonči Huljić proglasio jedinom osobom na koju se ne odnosi stih iz refrena njegove svježe humpa-cumpalice koji kaže: »Prezidente, ajde ća!«. Kada te ortak Ivića Pašalića izuzme od svih mogućih predsjednika što bi se trebali prepoznati u njegovoj prigodnoj pjesmici, a koja bi – prema sugestijama Jutarnjeg lista – mogla postati himna prosvjednih šetača ulicama hrvatskih gradova, e to je već ozbiljan razlog da se zabrineš i za sebe i za svoj ugled, ako još držiš do njega. I da se zapitaš što si sve zgriješio mišlju, riječju, djelom i propustom kad te Huljić ima potrebu zaštititi od svoga ubitačnog stihovlja i još pritom naglasiti kako »Ivu Josipovića smatra sjajnom pojavom i najboljim što se na političkoj sceni dogodilo u novijoj povijesti«.

   Jer ako si krnje na krnjevalu, ne moraš to biti i izvan njega. Ne moraju se s tobom u ovim danima protesta i gnjeva sprdati svi »predsjednici kućnih savjeta i mjesnih zajednica, nogometnih klubova, uprava, pa i političkih stranaka« kojima je Huljić namijenio svoj tržišno-buntovni refren »Kontra svih, kontra svih / A najviše kontra njih / Robija, robija / Prezidente, ajde ća!«. I ne moraš ostati obilježen kao predsjednik kojemu je poslovođa »Magazina« javno prodao ciglu svoje naklonosti.

   Ako se čovjek uopće treba prepoznavati u Huljićevoj pjesmarici, puno je bolje da pomisli kako se na njega odnosi ono »Prezidente, ajde ća!« negoli ono »Kokolo moj«. Tim prije što autor nije naglasio da je Ivo Josipović izuzet od tog kokolavanja.