Grintaju već dugo čitatelji i oni koji se takvima predstavljaju da su crne kronike u novinama zapasale prevelik prostor. A crne kronike, baš kao i ostale rubrike, ne boluju od pretilosti nego od pothranjenosti, zbog koje ste, ako želite steći iole jasniju sliku o nekom događaju, primorani na čitanje barem 4-5 novina. Problem je s crnim kronikama, dakle, što nisu crne nego blijedosive, kao da se u njima ne piše o životu i smrti, nego kao da se i na tim stranicama turpija o HDZ-u, SDP-u i sličnim firmama čiji je posao da ovu zemlju održavaju u stanju ni života ni smrti.

   Ne grintam ja, samo prijavljujem da su mi baš sve dnevne novine koje su pisale o zagrebačkom kirurgu koji je svojim malokalibarskim oružjem masakrirao stado koza u Nerezinama zatajile poneku temeljnu informaciju. Iz svih se novina moglo doznati da je kirurgu starom 64 godine pao mrak na oči, a potom i oružana odmazda na pamet, kad je u dvorištu svoje vikendice zatekao zalutalo stado koza i kozlića, te vidio svoje obrštene voćke i cvjetne nasade. Dograbio je pušku i kirurški precizno ustrijelio kozu i osam kozlića, te uz pomoć prijatelja uhvatio i vezao još četiri. Ostatak stada se bijegom spasio od kaprocida, a protiv masovnog kozoubojice je podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Malom Lošinju zbog povrede Zakona o oružju. I to je ostalo zapisano manje-više u svim novinama.

   Slobodna Dalmacija i Jutarnji list donose i izjavu »prekršitelja«, kirurga Dubravka Hlevnjaka, iz koje vrijedi zapamtiti sentencu: »Mislio sam da radim nešto korisno.« Ostalo je pravdanje: da ta divlja stada već godinama teroriziraju sve mještane, da su se na koze žalili i lovci, ali da nitko nije ništa poduzeo, pa je onda vlasnik obrštenog vrta »odlučio to što je odlučio«, te je svoju odluku – kako naglašava – proveo u djelo legalnom puškom, budući da je i sam ponosni lovac. EPH-ovi dnevnici navode da je policija, koja je stigla na poziv mještana, zatekla Hlevnjaka s već oderanim kozlićima spremnim za zamrzivač, dok Večernji list taji kozoubojičino ime, ali zato donosi još pikantnije detalje koji liječnikovoj izjavi kako je »mislio da radi nešto korisno« daju puni smisao. Doktor je, po Večernjaku, bio tako brz i efikasan da su svi ustrijeljeni kozlići već za dolaska policije bili kirurški obrađeni i smješteni u zamrzivač, a ista je sudbina čekala i onih četvero kozlina, vezanih s isključivim ciljem da budu operirani od života, zamrznuti i u slast pojedeni.

   U Novom listu rečeni Hlevnjak tvrdi da je te koze koje »izgledaju kao male krave« poubijao u samoobrani, žali se da je »neugodno iznenađen odjekom vijesti o incidentu« i prijavljuje da je već dobio »otvorene prijetnje pojedinaca koji brane životinjski svijet«.

   Čemu sad prijetnje? A čemu i moralne osude liječnika koji je ubijao koze »misleći da radi nešto korisno«? Kakav moral i kakva osuda u zemlji gdje se umjesto pravde zadovoljava pohlepa? Neka stoga, u duhu vremena i prostora, i doktoru Hlevnjaku bude dano da uživa u svojoj lovini i da te kozline glođe i preživa sve dok se sam ne raspukne od te krvavo stečene koristi.