Neka nam mjera glagoljivoga vremena bude nestor hrvatske viktimologije koji se tih monstruma i njihovih zločina toliko gnušao da ih je veći dio svoga života s indignacijom prešućivao. I nek nam je on, umjesto na tim zločinima čije su žrtve vapile do neba, svoj humanizam brusio na važnijim temama, od »sigurnosti i odgovornosti u saobraćaju« do »pravnih i socijalnih aspekata AIDS-a«. I nek mu je to omogućilo da u komunističkom sustavu, bez moralnog opterećenja njegovim zločinačkim zasadama, izgradi lijepu karijeru suca, profesora, dekana Pravnog fakulteta i rektora Sveučilišta u Zagrebu. 

I nek nam se on posvetio i žrtvoslovlju, pa makar ni u toj sferi svoga intelektualnog djelovanja nije pokazivao da ga imalo kopka ono po čemu danas kopa Karamarko. I nek nam je naš proslavljeni viktimolog bio i jedan od utemeljitelja Svjetskog žrtvoslovnog društva, čak i njegov predsjednik, premda je i na toj poziciji uspješno odolijevao napasti da progovori o zločinima komunističko-partizanskih monstruma. 

Ali neka i onaj tko danas misli optuživati Šeparovića za njegovu šutnju iz tog doba bude svjestan da će o tom fenomenu hrvatske mutavosti teško reći išta ubitačnije i ubitočnije od našega junaka: »U nas je šutio malograđanin koji nije htio narušiti svoj mir. Šutjeli su oni koji su imali koristi od režima u kojem su živjeli. Šutjela je akademija (JAZU), sveučilište i studenti. Stvorena je sintagma hrvatska šutnja.« 

Nek se zna da je cijena kojom je hrvatski malograđanin plaćao očuvanje svoga mira bila strašna. Samo zato nam Šeparović danas i otkriva što je sve morao zatomljivati u sebi dok se bavio sigurnošću u prometu, pravnim aspektima AIDS-a i žrtvoslovljem opće prakse. 

Prepričava on kako ga je jedan japanski student nakon predavanja zapitao: »Kako to da ste postali viktimolog?« I kako mu je on odgovorio pričom o stradanju svoga brata Dušana, kojega su partizani u ljeto 1943. živa bacili u jamu Paklenicu na Korčuli samo zato što im se nije htio priključiti i otići u šumu. »To što se ja cijeli svoj život bavim žrtvama objašnjavam upravo nedužnom žrtvom svoga brata. Od njegova stradanja nisam se oslobodio cijeloga života«, zaključuje viktimolog svjetskoga glasa svoju strašnu storiju o dugo, predugo prešućivanom zločinu. O jednom od brojnih zločina o kojima je »u nas šutio malograđanin koji nije htio narušiti svoj mir«, o kakvima su listom »šutjeli oni koji su imali koristi od režima u kojem su živjeli«. 

A vi sad razmislite treba li te hrvatske malograđane osuđivati kao što to čini najpoznatiji hrvatski žrtvoslovac ili prema njima valja pokazati razumijevanje. Ja sam razmislio. Da imam brata koji bi me tako zvonko prešutio, ja bih sam skočio u jamu. Pa neka me karamarkovići identificiraju po ispruženom srednjem prstu kojim završavam ovaj tekst.