Potraje li ova Vlada još koji mjesec, njezin bi novi potpredsjednik Ivan Domagoj Milošević mogao postati glavni adut Banskih dvora za uveseljavanje javnosti. Nakon dugog perioda depresije u kojemu se radnicima smiješilo malo što izuzev gubitka posla i neisplate odavno zarađenih plaća, i u kojemu se seljacima u lice keserio bankrot zbog nemogućnosti otplate poticajnih kredita, nad Hrvatskom je zasjalo lice vicepremijera koji – čak i kad pokušava biti smrtno ozbiljan – ne izaziva ništa osim smijeha. 

Nakon što je izjavom o Vladinoj želji da »u Hrvatsku dođu jake i velike kompanije iz IT sektora, poput Googlea« dobro razdrmao dotad stisnute vilice zlovoljnog pučanstva, Milošević je svojim ranojutarnjim intervjuom Hrvatskom radiju izazvao takav smjehotres da bi bilo pravedno i pošteno da mu Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje isplati bogovsku naknadu za smanjenje potrošnje antidepresiva. Jer tko od radnika što mjesecima nisu primili plaću može ostati sumoran, mrgodan i kiseo nakon što iz usta potpredsjednika Vlade čuje da su njihovi problemi minorni u odnosu na muke što ih zbog ponašanja njihovih poslodavaca podnosi država?! 

Veli Milošević da ti poslodavci najprije počnu biti dužni državi kojoj ne isplaćuju obavezna davanja, a ta država prema njima biva preblagonaklona zbog očuvanja radnih mjesta. I dodaje kako nije na državi da pokreće stečajeve ili da spašava privatna poduzeća. Rješenje je, ako niste znali, u rukama vjerovnika, dakle – radnika koji ne primaju plaće. Vicepremijer ne razumije zašto ti zakinuti radnici ne reagiraju hitro-ha-er, nego čekaju da se neprimanje plaće oduži mjesecima. Tražite stečajeve, poručuje Milošević, umjesto što nastavljate raditi za plaću koju nećete dobiti, jer »ne može se očekivati da netko (a taj glavni netko je Vlada RH – op. P. L.) brine o tuđem računu i tuđoj brizi, pa u krajnjoj liniji i sam vlasnik te tvrtke«. 

Dok neisplaćeni radnici odvaljuju od Miloševićeva zaraznog smijeha na svoj račun i sami se sa sobom sprdaju zato što – takvi blentavi i neupućeni – u stečaju nisu vidjeli ništa osim gubitka posla, vickasti dokosornik ispaljuje nove pošalice na račun tobože katastrofalne nezaposlenosti u Hrvatskoj i poziva medije da naše naizgled nevesele brojke neprekidno uspoređuju s brojem nezaposlenih u Europskoj Uniji i u regiji. Pa će nam valjda nakon takvih neprekidnih usporedbi te naše brojčice, zbog kojih se toliko žalostimo i brinemo, postati predmet sprdnje, a sprdnja gospodarska djelatnost primjenjiva na sve, čak i na ovu krizu, ako je to uopće primjeren naziv za sitnicu koja nas je snašla, u koju smo »ušli sporije od drugih« i u koju smo »sporije padali, pa nam je i oporavak sporiji«. 

A što tek reći za Miloševićevu ingenioznu dosjetku da bi Hrvatska mogla postati mamac za visokotehnološke industrijalce, koji će baš ovdje pronaći mjesto za oporavak nakon kalvarije u Irskoj, i da će se oni ovamo sjatiti ponajprije stoga što im nudimo političku stabilnost? Smijati se ili suspregnuti smijeh e da se ta stabilnost ne bi narušila?