Baš jučer, kad je na osmoj stranici Novog lista objavljen tekst Denisa Romca u kojemu se kaže da je, unatoč tome što je s kairskog Tahrira »stigao zahtjev za demokracijom, slobodom i socijalnom pravdom – za sve, bez ikakve razlike – ali bez naglašenog vjerskog osjećaja, bez Alaha i džihada«, zapadna propagandna mašinerija egipatske borce za slobodu pretvorila u »radikalne islamiste, fanatike i prikrivene bombaše samoubojice«, na hrvatskim je trafikama osvanuo novi broj nacionalnog političkog magazina Objektiv s neoegiptološkom raščlambom Ozrena Podnara pod naslovom »Što donosi sloboda?«.

Za razliku od Romca, Podnar tvrdi kako »veliki dio svjetske javnosti na egipatsku revoluciju prostodušno gleda kao na pravednu borbu potlačenog naroda protiv bezdušnog moćnika, nakon čijeg će svrgavanja u zemlji zavladati sloboda, socijalna pravda i gospodarski boljitak«. I potom ispisuje svoja »neprostodušna« razmišljanja za koja bi pobrao aplauze u svakoj salonskoj diskusiji gdje bi trust imperijalnih mozgova umovao o potrebi da se ti nekakvi Egipćani zaštite od pogubnih posljedica svoje slobodne volje.

Komentator Objektiva tvrdi kako »nema dvojbe« da je Mubarak »u većem dijelu svoje vladavine gazio mnoge slobode i držao podanike u bijedi« i onda se u istoj rečenici zabrinuto pita – »no što ako je svaki drugi scenarij (od diktatorova odlaska s vlasti – op. P. L.) lošiji po egipatski narod i po svjetski mir?«

Kako, dakle, taj egipatski narod može pokazati da mu je stalo do vlastite dobrobiti i do svjetskoga mira? Tako što će i dalje trpjeti da mu Mubarak »gazi mnoge slobode« i da ga »drži u bijedi«? I je li onda jedini bolji scenarij – kako za svjetski mir, tako i za egipatski narod – da se pobunjenim Egipćanima nagazi još poneka sloboda i da ih se gurne u još veću bijedu? I ima li pouzdanije osobe za provedbu tog mirotvornog scenarija od diktatora pobjeglog u plandovalište Šarm-el-Šeik, a koji je – prema Podnaru – puno bolji vladar nego što su ga Egipćani zaslužili?

Osudimo ih, dakle, na »gažene slobode« i na »držanje u bijedi«, jer se hrvatski egiptolog u panici pita: »Pod predpostavkom da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje svojim obrazovanjem, moralom i osviještenošću, koga će na vlast dovesti Egipćani, ako ih se četiri petine zalaže za kamenovanje preljubnika, a pet šestina za ubijanje svakoga tko se odrekne islama?«

Za Podnara su Mubarak i vojni vrh – pazite sad ovo – »prirodna brana ekstremistima«, pa će, ako te prirodne brane padnu, vlast možda »preoteti zločinačke organizacije Egipatski islamski džihad i Islamska skupina«, »navodno nenasilno Muslimansko bratstvo« će se vjerojatno »pokazati u pravom svjetlu, kao vuk u janjećoj koži«, a Egipat će postati »ključni dio slagalice združenog agresivnog islama usmjerenog na pokoravanje kršćanskog Zapada«.

A sve, eto, zato što je onim ljudima na Tahriru – prema Podnarovu tumačenju – više stalo do kamenovanja preljubnika i pokoravanja kršćanskog Zapada nego do diktatora koji im je gazio mnoge slobode i držao ih u bijedi.