Ako na ovom dijelu Mediterana još nisu izumrli oni bolji običaji da se na nametanje smrtne ozbiljnosti odgovara živom zajebancijom, tada Željku Vlahi, ravnatelju Glazbene škole u Makarskoj, ljudi na ulici vjerojatno već dobacuju: »Alo, Modni Mačak!«, »Di si, Fashion Guru?!« i tome slično.

   Vlaho se pročuo i po gradu i po novinama zahvaljujući Kodeksu ponašanja i odijevanja što ga je propisao učenicima, a kojim se zabranjuju svakovrsni oblici upadljivosti. Po tom je kodeksu upadljiv svaki polaznik/ca Glazbene škole ako mu/joj je glava pokrivena kapom ili maramom, ako je obrasla dugom i rapuštenom kosom, kosom nedugom ali obojenom, ili kosom nikakvom; dakle, ako je glava obrijana. Ravnateljeva nabrijanost na upadljive glave kulminirala je kad je jedna mlada nastavnica na posao došla napola obrijane glave i s piercingom, a potom mu se na vratima ureda pojavio i jedan učenik s glavom obrijanom na obje strane, te s krijestom žarko ljubičaste boje.

   Od tog je kolorističkog šoka Željku Vlahi, kako sam kaže, »puknuo film«, za pretpostaviti je – crno-bijeli. Uhvatio se ravnatelj tada za svoju neupadljivu glavu i iz nje istresao sebi dopadljivu misao: »Ako postoje pravila odijevanja za urede, sud i crkvu, isto tako se treba znati i što je za školu.« Pribavio je potom kodeks odijevanja u jednoj engleskoj školi, referentnoj po tome što u njoj predaje njegova sestra i pohađaju je njegovi nećaci, preveo ga i neke dijelove karakteristične za Englesku zamijenio »dalmatinskim karakteristikama«, te u Makarskoj zaveo pravila koja osim glavate upadljivosti zabranjuju i onu odjevnu: kratke suknje i kratke hlače, svakojake traperice, visoke i niske tenisice, majice što otkrivaju pupak i ramena ili pružaju uvid u poprsje, odjeću usku i prozirnu, odjeću koja bilo čime izneređuje građansko-uredne misli ravnateljske. Zabranjuje taj kodeks i piercing i nakit, i duge nokte i lak na noktima, i jaku šminku i sve što može omesti – pazite sad ovo – svirku.

   Da, svirku. Osim pravila uredskih, sudskih i crkvenih, ravnatelj Glazbene škole se, eto, dosjetio i nekih detalja glazbeno-praktičnih: da dugi nokti smetaju učenicima klavira, kao što ne smetaju učenicima gitare, da nakit i piercing na jeziku i usnama smetaju učenicima trube… Pa su te smetnje došle kao zgodna izlika za zabranjivanje svega što ne smeta sviračima nijednog instrumenta, ali smeta ravnatelju kojega su, kaže, roditelji i nastavnici potpuno drukčije odgajali.

   No, dogodilo mu se da tako ispravno odgojen, umjesto u za njega idealnom uredskom, sudskom ili crkvenom okruženju, završi u nešto živopisnijoj sredini, među djecom koja se ne daju uniformirati i koja bi se – da im je do crkvenih regula – upisala u sjemenište, a ne u glazbenu školu. I sad se taj modni kreator neupadljivih glava zlopati među razbarušenim klincima, umjesto da svoje talente razvija u okruženju uredskih registratora i fascikla, gdje ne sviraju živi ljudi nego radio-aparati. Radio narodni, Radio zabavni, Radio Marija, svi po kodeksu.