Ispričavam se što, za razliku od brojnih eksperata po hrvatskim novinama, ne znam tko je hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu uputio pošiljku s bombom. Eksperti, vidim, tvrde da iza te bombe stoji prepoznatljiv rukopis UDB-e, pa meni ne preostaje ništa nego da vam se ispričam i zbog svoje neupućenosti u grafološke tehnike pomoću kojih se taj rukopis detektira.

UDB-ine pisanije nikada nisu bile moja lektira, pa tako nisam pročitao ni što piše u mom dosjeu što ga je sastavila neka tuđmanoidna inačica UDB-e, kad su me pozvali da to uradim. Kolege novinari koji nisu odoljeli znatiželji da zavire u doušničke zapise o sebi, kažu da je grupa autora koja je obrađivala njihove živote pokazala višak prislušnog i ispitivačkog truda, a manjak pripovjedačkog talenta. I da ništa solidniji posao nije obavio ni Službin redaktorski tim, koji je iz dosjea uspio ukloniti mnoštvo dokumenata, ali ne i tragove svoga šlamperaja.

Ja iz ovoga što čitam po novinama vidim samo da je taj udbaški i postudbaški rukopis, ako je takav kakav kažu da jest, inficirao i svoje pasionirane čitatelje i da oni nisu u stanju pročitati ništa bolje od onoga što njihov omiljeni kolektivni pisac uspijeva sročiti. Vidim, dakle, da ti dešifranti UDB-inog rukopisa imaju udbinski jednostavan odgovor na sva pitanja, da ni u čemu ne prepoznaju ništa osim zavjere, jer im samo ona omogućuje da se svi, pa i oni kontradiktorni detalji njihove priče doimaju neupitnim i savršeno poslaganim.

Tako je, eto, moguće da se kao karakteristika UDB-ina rukopisa uzmu ekstremistički istupi, te pozivi na ubojstva i bombaške akcije što ih je ta firma podmetala hrvatskoj političkoj emigraciji, a da se dešifranti pritom ne zapitaju: zašto su radikalni emigranti udovoljavali tim željama jugoslavenske tajne službe?

Ako su terorističke akcije hrvatskih revolucionaraca bile smišljena UDB-ina provokacija s ciljem da se kompromitira pokret za nacionalno oslobođenje, tko je tu zapravo radio za koga?

Je li najradikalniji dio emigrantskog korpusa, koji se bombama i pištoljima služio radije nego mozgom, odrađivao UDB-in zadatak kompromitacije Hrvata ili je, naprotiv, UDB-a – forsirajući metode kojima se npr. Miro Barešić prometnuo u nacionalnu ikonu – radila za hrvatsku stvar, za samostalnu državu koja se može izboriti samo paklenim napravama i samokresima?

Ako je, dakle, bomba u hrvatsku ambasadu u Berlinu poslana s neke udbaške adrese kako bi se – kao što po novinama piše – okrivljavanjem nepostojećih neoustaških ekstremista odvratila pažnja od njemačkog zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, osumnjičenih za organizaciju ubojstava hrvatskih emigranata, kako to da hrvatske novine skreću pažnju baš na taj ekstradicijski zahtjev?

Ako je UDB-a svojim rukopisom spakirala ovu bombu kako bi se odvraćanjem pažnje od istrage protiv Perkovića i Mustaća pažnja skrenula ni na što drugo osim na tu istragu, nameće se pitanje: od čega nam je zapravo trebalo odvratiti pažnju? Da nije možda od učestalih javnih poziva na domoljubno nasilje?