Kad se Mirko Danijel Bogdanić koncem 18. stoljeća upustio u astronomska mjerenja po hrvatskim krajevima, kako bi odredio zemljopisne koordinate za izradu geografske karte Ugarske i okolnih zemalja, naš ga je pobožni puk, što riječju, što kamenom, tjerao iz svojih naseobina, jer mu je bila usađena čvrsta vjera da mjernikove vražje sprave usmjerene put nebesa ne mogu donijeti ništa osim nebeske kazne i svenarodne nesreće.

Unatoč narodnom gnjevu, ti su krajevi premjereni i ucrtani u mape, na radost putnicima, a na zlovolju onima što se nisu micali od svoga grunta na kojemu su uzgajali svoj kupus i svoj strah od drugoga i drugačijega. S vremenom su, prateći te mape, u primorske dijelove zemlje nastanjene podozrivim pukom našim počeli zalaziti neki čudni ljudi i na obali se svlačiti u nekakvu bogohulnu odjeću iz koje su im virile gole ruke i gole noge, te takvi ulaziti u more. Kako bi se zaštitio od kazne s nebesa, ćudoredni ih je puk tjerao kamenjem i kletvama. Ista je sudbina potom zatekla i došljake koji su dodatno obeščastili naše more, kupajući se u njemu goli kakvima ih je Bog stvorio, a crkveni moral zabranjivao…

Sve vam ovo pričam zbog izjave gradonačelnika Željka Keruma o Paradi ponosa koja bi se u Splitu trebala održati 11. lipnja: »Treba poštovati sva ljudska prava i slobode, ali očito je da građani Splita to ne žele.« Budući da je ta rečenica, kojom se turbotolerantni Kerum poziva na netolerantni puk, izgovorena nakon objavljivanja prvih anketa među pučanstvom koje je bilo i za i protiv parade, te prvih – također podijeljenih – mišljenja javnih osoba, hajdemo vidjeti koga to gradonačelnik smatra svojim građanima.

Građani Splita – za koje Kerum priznaje samo one što ne žele poštovati sva ljudska prava i slobode, pa tako ni pravo ljudi da žive u istospolnim zajednicama i da zbog toga ne budu diskriminirani – dakle, jesu tajnik Torcide koji u navijačkom pluralu izgovara: »Definitivno smo protiv!«; zatim predsjednik županijskog HSP-a koji tvrdi da Paradu ponosa zagovaraju bolesne osobe, jer »nije normalno da muško rađa djecu«; pa onda gradski vijećnik HČSP-a koji »ne vidi razloga da netko prosvjeduje s tezom ‘Ponosan sam što sam perverzan’« i boji se da je »pitanje dana kada ćemo mi normalni tražiti termin da se pokažemo na ulici«; potom nezavisna vijećnica koja misli da se »nastranosti trebaju držati među svoja četiri zida, a ne iznositi na ulicu«; te na koncu i oni anketirani građani koji se ne libe kazati kako bi »bili najsretniji da uopće ne postoje ‘drukčiji’«.

Ali ti drukčiji – na njihov užas – postoje, kao što postoje i građani Splita koji nemaju ništa protiv postojanja drukčijih, bez obzira na to što im gradonačelnik negira pravo građanstva. A postoji i način da se opozove gradonačelnik koji se stavlja na čelo onih što »ne žele poštovati sva ljudska prava i slobode«, zajamčene Ustavom ove zemlje. Na čelo onih što bi na drukčije najradije udarili kamenom koji je puku našemu kroz povijest pomagao da i astronomima pokaže sve zvijezde.