Ne znam koliko dugo sam zurio u tu poruku što je stigla e-mailom. I u kojoj je pisalo da nas je zauvijek napustila Seada Vranić. Nije pisalo od čega je preminula, a nije ni moralo. Ženu tolikog srca nije moglo ubiti ništa osim srčanog udara.

Seadu Vranić, jednu od najvećih novinarki koje su pisale na ovom jeziku, čitatelji pamte po srčanosti njenih tekstova. I sama je za sebe znala reći da je kao mlada novinarka obično reagirala »iz srca«, dakle, uvijek emotivno, ponekad naivno, a katkad i preoštro. Ali i u kasnijim godinama, kada ju je iskustvo pozivalo na smirenije i promišljenije reakcije, Seadino srce nije ostajalo bez teksta, pa tako ni njeni tekstovi nisu ostajali bez srca.

»Bilo je slučajeva kad je, usprkos dobronamjernim savjetima da se ne uplećem, prevagnulo uvjerenje da je nemoralnije pustiti žrtvu da iskrvari negoli uprljati ruke. Svi koji su se barem jednom zatekli bespomoćnima pred najezdom zmija otrovnica – a svako javno djelovanje, utemeljeno na moralnim načelima, mora računati s takvim rizikom kao neizbježnim – poznaju taj nagon. No, kako god sam reagirala, uvijek je to bilo izraz vlastite, osobne, procjene i odluke. Branila sam (sebe i druge) i napadala isključivo u svoje ime, ne tražeći zaštitu niti se skrivajući iza bilo kojeg kolektiviteta. Ni nacionalnog, dakako. Čak ni u situaciji kad je bilo očigledno da je moj glavni grijeh – moje ime.«

Rođena u Travniku 1949. godine, diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, svoje prvo i jedino stalno zaposlenje u životu izborila je sama – na natječaju zagrebačke redakcije Borbe koja je tražila mlade novinare. Za taj list je počela pisati 1973., a u periodu između 1988. i 1992. je – osim kao jedna od vodećih autorica – radila i kao urednica u Borbinoj hrvatskoj redakciji, Medulićeva 13, Zagreb.

Na toj je adresi, skupa s kolegicom Sanjom Modrić, jednoga jutra 1991. naišla na zakračunata željezna vrata, koja se inače nikada nisu zaključavala. Preko noći su ih zabravila trojica redakcijskih kolega, čija imena čitateljima novina ne znače ništa, pa ih je besmisleno i navoditi. Te »zdrave snage« zaposjele su Borbine redakcijske prostorije i s oružjem u rukama sačekale Seadu Vranić i ostale novinare, bolje i časnije od njih trojice, pa samim tim i nepodobne za daljnji rad na »oslobođenom teritoriju«. Kasnije su ti novinari s kalašnjikovima – sukladno hrvatskom običajnom pravu s konca prošlog stoljeća – izveli i uspješnu privatizaciju svoga ratnog plijena.

Među Seadinim tekstovima objavljenim u Borbi prije izbacivanja iz radnog prostora ostao je posebno zapamćen jedan od tri intervjua s Franjom Tuđmanom, onaj uoči izbora 1990.

»Za tu prigodu sam se dobro pripremila; pitanja su bila britka – bez pardona, štono se kaže – a takvi su bili i odgovori. Fotoreporter je bio toliko impresioniran da je zaboravio ‘škljocati’. U jednom trenutku, isprovociran mojim pitanjem, dr. Tuđman je skočio i progovorio oficirskim jezikom. ‘Da niste dama, proburazio bih vas’, rekao je rumen kao mak. Nisam se uplašila niti me je to omelo da postavim sljedeće pitanje. Siroti fotoreporter nije se do kraja intervjua povratio iz šoka«, ispričala je tu zgodu dvanaest godina kasnije, u razgovoru s Feralovim novinarom Igorom Lasićem.

Od 1991. do 1993. Seada je iz Zagreba kontinuirano pisala za podgorički Monitor, da bi potom otišla i iz novinarstva i iz Hrvatske. S obitelji je odselila u Ženevu, gdje je njezin suprug, fizičar Danilo Vranić, pozvan da svoju petnaestogodišnju znanstvenu suradnju s glasovitim CERN-om okruni punim angažmanom na novim istraživanjima kojih se poduhvatio Europski centar za fiziku čestica.

Novinarka takvog temperamenta i takvog ethosa, naravno, nije mogla mirovati u Ženevi dok su gospodari rata u bivšoj Jugoslaviji uništavali na stotine tisuća ljudskih života, ne obazirući se pritom na obavezujuće konvencije o zaštiti civilnog stanovništva i o humanom postupanju prema ratnim zarobljenicima i ranjenicima, potpisane baš u gradu u kojemu je Seada živjela od 1993.

Ženevske konvencije su bile mrtvo slovo na papiru, a ljudi su pogibali ili živjeli s neizbrisivim ratnim traumama. Seada Vranić je iz Ženeve krenula u samo srce patnje, među žene koje su preživjele brutalna silovanja i koje su svoje izranjene duše mogle otvoriti samo ženi koja im je pristupila s iskrenim suosjećanjem i s najčasnijim namjerama.

Mjesecima je razgovarala s tim zanemarenim žrtvama sustavnih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. »Taj me je rad izmoždio i fizički i psihički. Nakon više od dvjesto intervjua sa žrtvama silovanja i proučavanja nekoliko tisuća stranica raznih dokumenata i ekspertiza, bila sam toliko iscrpljena da je malo nedostajalo da odustanem«, iskreno je priznala. Ali nije odustala i od tih je potresnih ispovijesti sačinila knjigu »Pred zidom šutnje«, objavljenu 1996. u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa.

Drugu knjigu, roman »Žena od paučine« – nabijen emocijama i prepun empatije prema iskorijenjenima i silom raseljenima, ironičan prema gospodarima i korisnicima stereotipa, ali i poticajan za sve one koji ne žele živjeti po nametnutim klišejima – objavila je 2002. u Biblioteci Feral Tribune.

Sve što je Seada Vranić pisala – i u novinskim tekstovima i pred zaključanim željeznim vratima, i o ženi od paučine i u ispovijestima žena pred zidom šutnje – bio je jedan veliki rukopis srca.