– Šta ti je, trafikant? Šta urlaš k’o da si kolporter? 

   – Navali, narode! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata! 

   – Kakva tajna? 

   – Najveća, jesi li gluh? Evo, mogu ja i glasnije… Senzacija nad senzacijama! Otkriće nad otkrićima! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata! 

   –Daj, utišaj se, popucat će mi bubnjići… 

   – Nitko nama više neće zapovijedat da se utišamo! 

   – Ne zapovijedam, trafikant, ljubazno te molim… 

   – Zauvijek su prošla vremena kada se nas raznoraznim smicalicama primoravalo na šutnju… Senzacija nad senzacijama! Otkriće nad otkrićima! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata! 

   – Da možda nije otkriveno od čega si poludio? 

   – Nisam poludio nego sam se dozvao pameti! 

   – A šta je ta pamet tako daleko da je treba dozivat urlajući iz petnih žila? 

   – Treba tu pamet izvikivat na sva usta, na sva dosad šutljiva, mutava, začepljena većinska usta. 

   – Okej, ti je izvikuj, a ja odoh! 

   – Gdje ćeš? 

   – Na kraj svijeta, ali se bojim da ću te i tamo čut koliko se dereš. 

   – Samo ti idi! Samo se ti povlači u šutljivu većinu, ali da znaš: nje više nema! 

   – Čega više nema: većine? 

   – Ima većine i tek sad ćeš čut i vidjet koliko je velika, jer ta većina više neće bit talac nametnute šutnje! 

   – Ali… 

   – Šuti dok ja govorim! 

   – Ali rekao si da nema nametnute šutnje, a sad mi je ti namećeš… 

   – Ništa ja tebi ne namećem, nego te upozoravam na dužnost da šutiš iz pristojnosti. 

   – Dobro, evo, šutim… A sad mi kaži koja je to najveća tajna napokon otkrivena. 

   – Tajna šutljive većine u Hrvatskoj. 

   – Evo, sav sam se pretvorio u uho. 

   – Pita novinar don Damira Stojića… 

   – Onog studentskog kapelana pri zagrebačkom Sveučilištu što popuje o liberalnom fašizmu? Onog što uvođenje zdravstvenog odgoja uzima kao dokaz da se ovdje »na čovjeka gleda kao na životinju, mehanističko biće koje ne može kontrolirati svoje nagone«? Ma daj, nemoj me masirat s tim pizdarijama da je svaka seksualnost, pa tako i ljudska, ustvari životinjska… 

   – Jesmo li se dogovorili da ti šutiš dok ja govorim? Jesmo ili nismo? 

   – Mhm… 

   – Elem, pita novinar don Damira Stojića: »Možemo li ustvrditi kako Hrvatskom vlada ateistički establishment? Jer, zanimljivo je kako se ogroman broj hrvatskih političara mobilizira upravo iz redova debele manjine nevjerujućih stanovnika RH.« 

   – I onda skladna katolička većina glasa za debelu nevjerujuću manjinu? Ma daj… 

   – Ne prekidaj me, već slušaj kako don Stojić mudro odgovara: »Gledajte, ja sam došao iz Kanade. Tamo sam rođen i moj prvi dah bio je u slobodi i demokraciji…« 

   – A onda je, došavši u Hrvatsku, ostao bez daha? Šta mu se na nebu iznad Plesa ukazao natpis: »Ostavite svaku Kanadu vi koji dolazite!«? 

   – Umukni, umukni, umukni! 

   – Evo šutim k’o puška u frižideru Šuškove pizzerije u Ottawi. 

   – I kaže don Stojić: »U Hrvatskoj je tad bila drugačija situacija i treba reći kako je od 1945. politika ovdje pokvarena…« 

   – A do 1945. je bila neiskvarena, djevičanska, extravergine? 

   – Šuti i slušaj don Stojića: »Pošteni Hrvat i katolik nije želio kompromitirati sebe, svoju vjeru i ideale u onako nakaradnom sustavu. Tako je ostalo i do dana današnjeg, iako ima i nekih divnih ljudi u domaćoj politici.« 

   – A u onom divnom sustavu do 1945. su pošteni Hrvati i katolici iskazivali svoju vjeru i ideale u punom sjaju? 

   – Nije to sad važno, već je važno da nam je don Stojić otkrio da pošteni Hrvati i katolici šute i trpe zato da se ne bi kompromitirali. 

   – Šta on misli da bi se pošteni Hrvati i katolici kompromitirali čim zinu? I ako je to ostalo tako do dana današnjeg, kao što taj don Stojić tvrdi da jest, znači li to da naprimjer onih 200 tisuća članova HDZ-a angažiranih u domaćoj politici spada među nepoštene Hrvate i nekatolike? 

  – Ne karikiram, već tražim da mi se objasni je li Karamarko nepošteni Hrvat ili pravoslavac! 

   – Možda njega don Stojić vidi među onom šačicom divnih ljudi u politici. 

   – Zašto onda ne kaže na koga misli? 

   – Ma nije to sad važno. Puno je važnije što će takvih divnih ljudi u budućnosti biti sve više. Ako je vjerovati don Stojiću, stvari stoje ovako: »Nerijetko se srećem sa situacijom da se djeca zgražaju nad djelima i stavovima svojih roditelja. Marksističke generacije koje su zatrovale ovo naše društvo socijalizmom zamijenila je generacija Domovinskog rata i, ja volim nadodati, generacija Ivana Pavla II. Puno zdravija generacija, dodao bih.« 

   – Šta je on došao iz Kanade svađat ćudorednu djecu s razbludnim roditeljima? 

   – A šta si ti tako nabrušen? Ispada da je don Stojić stvarno u pravu kada kaže: »Uvredljivo je to što se nas iz Crkve predstavlja kao neke tupavce…« 

   – A nije uvredljivo što se neki tupavci predstavljaju kao da su i Crkva i narod, i hrvatstvo i poštenje, i šutljiva većina i njezina tišina koja nam, puštena iz svih razglasa, izlazi na uši?