– Znaš li ti, trafikant, tko će jedini preživjet smak svijeta?

   – Opet ti o smaku svijeta…

   – A o čemu bih drugom?! Shvaćaš li ti koliko smo mu blizu? Još malo pa nestalo. Amen. Još pet dana i gotovo.

   – Ti stvarno vjeruješ da u subotu neće izaći novine?

   – Odnijet će ti vrag i novine i trafiku. I sve nas skupa.

   – Uključujući i tebe?

   – Na moju beskrajnu žalost.

   – Pa zašto se onda uopće uzbuđuješ? Ako će u petak svemu biti kraj, to znači da ni tvoja žalost zbog nenadoknadivoga gubitka voljenoga sebe neće bit beskrajna.

   – Znaš šta, trafikant: u svoj mojoj žalosti ipak me raduje to što dolazi kraj i tom tvom cinizmu.

   – Neka si ti meni barem zbog nečega veseo…

   – Vraga sam veseo! Ne mogu se radovat ni svojoj sreći u tvojoj nesreći, kad znam da…

   – Kad znaš da Republika Hrvatska neće dočekati 22. godišnjicu donošenja svojega Ustava, što će uz nimalo slučajno izabrani datum kraja svijeta – 21. prosinca – predstavljati još jedan dokaz apokaliptičnosti Plana 21?

   – Ma jebeš sad Plan 21, onoga tko ga je izmislio i onoga tko ga provodi! Srećom, pa neće još dugo!

   – Pa šta te onda muči, ako ne nestanak jedine i vječne nam Hrvatske?

   – Muči me što će i nestanak Hrvatske i smak cijelog svijeta preživjet samo ona šugava Udba.

   – Otkud ti ta morbidna ideja?

   – Čitam novine, dok ih još ima, pa vidim da je Udba nadživjela i samu sebe. I bojim se da njoj, takvoj neuništivoj kakvom nam je predstavljaju, nema kraja ni nakon što svijet dođe kraju, a kraj svijetu.

   – A u kojim to novinama vidiš?

   – U posljednjim subotnjim novinama u cjelokupnoj i za nekoliko dana zgotovljenoj povijesti subota i novina.

   – Ti se i dalje nadaš da više neće biti ni subota ni novina?

   – Ja samo vjerujem proročanstvima koja kažu da u subotu neće izaći sunce, pa samim tim ni novine. A ako već neće izaći novine, onda valjda neće biti ni zaudarajuće svježih novinskih tekstova u kojima će nas obavještajci, i to baš oni koji su radili i rade za bog-zna-koliko tajnih službi, uvjeravati kako Udba i dalje djeluje.

   – Ali vjeruješ da će Udba postojati i u tada već nepostojećem svijetu?

   – Pa da. I u tom me vjerovanju učvršćuju riječi umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše.

   – Šta će i on preživjet smak svijeta?

   – To ne znam, ali me ne bi začudilo. Pazi ti sad ovu priču: nekome u Slobodnoj Dalmaciji zapela za oko svečana odora u kojoj se admiral Lošo pojavio u Predsjedničkim dvorima, na prijemu što ga je predsjednik Josipović organizirao za taman odtamničene generale Markača i Gotovinu, te za čitav onaj generalski zbor koji je tom prigodom pozvan na Pantovčak…

   – Pa se netko posljednje subote ovoga svijeta išao bavit generalom Lošom i njegovom monturom? Stvarno šteta što svečani oproštaj svijeta sa samim sobom nije upriličen još 12. 12. 2012. Da ne moramo čekat petak, 21.

   – Ne prekidaj me, trafikant! Uglavnom, u Slobodnoj su, pažljivo promatrajući fotografije s prijema, primijetili da se admiral Lošo pojavio u uniformi frapantno nalik onoj koju je nosio dok je službovao u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici…

   – Šta je došao u šapki s crvenom petokrakom?

   – Za šapku ne znam, jer su na fotki svi gologlavi. Ali na Lošinoj uniformi je netko uočio da se od hrvatske mornaričke odore razlikuje po užem posuvratku i po uže postavljenim redovima dugmadi, s tim da mu zlatna dugmad u gornjem redu nisu bila više razdvojena od onih u donjim redovima…

   – Daj, nemoj me pilat s posuvratcima i razmakom između zlatne dugmadi! Ti, ustvari, hoćeš reći da je neki Fashion Nation Guru ustanovio kako je Lošo na Pantovčak stigao odjeven po posljednjoj modi iz JNA, sezona jesen-zima 1990/91…

   – Da, samo što je na nju prikačio hrvatska odličja. I onda je novinar Slobodne nazvao admirala Lošu, da ga pita je li oslobođene generale dočekao u uniformi JRM…

   – I Lošo ga je poslao u tri srbočetničke ratne mornarice?

   – Lošo ga je poslao u Udbu, koja ga je njemu poslala. Slušaj odgovor: »To Udba opet djeluje. Kakvo je to pitanje? Nosio sam hrvatsku odoru, a da čiju drugu? To vaše pitanje je evidentno djelovanje Udbe, a što je za mene bilo očekivano nakon što smo uspjeli osloboditi naše generale. Preživio sam Udbu tijekom devedesetih, pa ću preživjeti i sada. Bavite se ozbiljnim stvarima, a ne odorama!«

   – Vrlo zanimljivo: imamo, dakle, časnika kojemu odora nije ozbiljna stvar?

   – Kao što vidiš.

   – Baš šteta što se novinar, kad ga je već Lošo optužio za udbašenje, nije pozabavio ozbiljnijim stvarima od odore, pa tako ispunio admiralovu zapovijed…

   – A koje su to ozbiljnije stvari?

   – Pa mogao je tog svrzimonturu podsjetit na njegovu fascinantnu obavještajnu karijeru u jugoslavenskoj vojsci. I mogao ga je podsjetit kako je u travnju 1991. pred Vojnim disciplinskim sudom JNA u Beogradu svjedočio protiv kapetana fregate Kuzme Pecotića, kojega su Blagoje Adžić i kompanija proganjali zbog navodnog hrvatskog nacionalizma, a o čemu se svojedobno pisalo u novinama koje su izlazile u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj…

   – O čemu ti sad govoriš, trafikant?

   – O staroj navadi dugogodišnjih jugoslavenskih obavještajaca da za suradnju s Udbom optužuju klince koji jedva da su bili rođeni u vrijeme dok su Lošo i lošadija primali masne plaće i stjecali visoke činove za svoj predani rad u špijunskim službama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

   – Možda admiral Lošo misli da na mlađima svijet ostaje…

   – Ili misli da taj njegov udbaški svijet ne nestaje. I da neće nestati ni ovoga petka.

   – Eto vidiš, trafikant, da sam ja u pravu: da će Udba preživjet i smak svijeta.

   – To tek treba vidjet. Ti ćeš bit u pravu samo ako admiral Lošo i u subotu, 22. prosinca bude u službi.

   – U kakvoj službi?

   – U službi koja će proslavit Dan Jugoslavenske Narodne Armije i Armagedona