– Kao što reče don Ivan: »Iz mene ne mogu izbaciti vjeru.« 

  – Vjeruješ Kongregaciji za klerike ili don Grubišiću?

  – Vjera je nedjeljiva. Ili je imaš ili je nemaš. 

  – Znači li to da bi ga i ti kaznio da si, ne dao Bog, na papinu mjestu? 

  – Tebe je obuzela nečista sila. Kako možeš uopće zamislit ubogoga trafikanta kao Svetoga Oca? 

  – Da, fakat bi to bilo nelijepo gledat, jer ti bi, kakav si, i onaj akvarij u kojemu vozaju papu nakrcao tim novinetinama, knjižurinama i cigaretama. Ali to nije razlog da ne odgovoriš na moje pitanje o izbacivanju neposlušnoga svećenika… 

  – Vjerujem da će papa uraditi sve kako bi nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić bio sretan i zadovoljan. 

  – Nije vrag da i ti, poput don Grubišića, vjeruješ da je opominjuće pismo koje mu je uputila Kongregacija za klerike, sastavljeno u Splitu, a samo poslano iz Rima? 

  – Da je bilo upućeno don Ivanu, valjda bi ga on i dobio. Tim prije što se, ako je vjerovati priopćenju Nadbiskupskog ordinarijata, radi o pismu iz lipnja u kojem se prijeti kanonskim kaznama ukoliko svećenik i saborski zastupnik Vatikanu podložne države Hrvatske ustraje u svojemu neposluhu. 

  – Pa zašto sada objavljuju pismo staro skoro pola godine? Zato što će se don Grubišić kandidirat za gradonačelnika Splita? Ili zato što u anketama kotira kao najpopularniji političar? 

  – Možda je nadbiskup Barišić ispalio na ganglije zbog don Ivanovih izjava. 

  – A šta je to novoga izjavljivao? I Vatikan i nadbiskup znaju da don Grubišić ustrajava na reviziji ugovora sa Svetom Stolicom, znaju da se ne namjerava povući iz Sabora, znaju da ne drži filipike protiv razuma, kao što to rade svećenici kojima ne prijeti izgon iz struke… 

  – Vjerujem da nadbiskupu nije bilo milo ako je u »21. stoljeću« čitao feljton o neposlušniku. 

  – Pa nije preuzvišenome valjda prvi put da pročita kako su biskupi »pretvorili Crkvu u poduzeće s možda najvećim kapitalom u Hrvatskoj« i kako je »država zapravo kupila Crkvu«? 

  – A šta ako postoje stvari koje ga svrbe više i od tekućega crkvenog bogatstva? 

  – Zar i toga ima? 

  – Neće bit da baš uživa čitajući kako se svakoga biskupa moglo lako kupit i u vrijeme komunizma. 

  – Pa nije Barišić postao biskup u komunizmu, nego u mladoj demokraciji… 

  – Nije, ali ga mora zasvrbit mitra kad pročita kako je biskup Frane Franić 1972. uslišao zahtjev predsjednika Partije, predsjednika SUBNOR-a i predsjednika Mjesne zajednice da i tada nepoćudnog don Ivana Grubišića premjesti iz Kaštel Sućurca, gdje je službovao kao župnik. 

  – Čekaj, to je bila ona afera kad su don Grubišiću, zato što im je smetao njegov rad s mladima, napakirali da drži skriveno oružje i da ima popis osoba koje treba likvidirati? 

  – I kad je biskup pokazao kooperativnost s vlastima, po već ustaljenom modelu. Don Ivan kaže kako mu je puno godina kasnije Zdenko Svete, nekadašnji predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, otkrio kako se lako moglo kupit svakog biskupa u Jugoslaviji: »Obećaš mu lokaciju za crkvu i učinit će sve što hoćeš«. 

  – Pa šta ima loše u tome što je Crkva i onda držala do gruntovnih ustupaka i do građevinskog poduzetništva? 

  – Vjerojatno joj se ne sviđa da zbog toga bude javno hvaljena. Znaš koliko drži do svoga mučeničkog imidža. 

  – Svejedno, trafikant, ja mislim da bi Nadbiskupski ordinarijat izašao s javnim priopćenjem bez obzira na to što don Grubišić govorio. 

  – A zašto si tako siguran? 

  – Zato što imaju formalno pokriće u nespojivosti svećeničkog poziva i političkog angažmana. O toj nespojivosti, ako baš hoćeš, govori i don Živko Kustić, koji sasvim sigurno ne spada među don Grubišićeve neprijatelje. 

  – Nešto se ne sjećam da je o toj nespojivosti govorio u vrijeme kad su se aktivnom politikom bavili svećenici koji su naprimjer propovijedali kako je »sasvim svejedno hranio ti muslimana ili ga klao« i kako je… 

  – Daj, trafikant, nemoj me opet trovat tim prastarim pričama! 

  – A zašto ti smeta podsjećanje na junačke devedesete? 

  – Ne smeta mi, nego daj, brate, nešto svježije! 

  – Ako baš hoćeš: zašto se o toj nespojivosti ne govori kada jedan biskup, i to onaj hvarsko- bračko-viški, msgr. Slobodan Štambuk poziva vjernike da »ustanu protiv onih koji bi htjeli odgajati svoj podmladak po nekim čudnim načelima, a sve tobože u ime znanosti« i pritom kaže kako »nema te znanosti koja bi bila sposobna zamijeniti zdrave pojmove vjerskog odgoja mladih«? 

  – Pa gdje ti tu vidiš politički angažman?! To je samo pastirski apel da se pomogne Vladi kako bi ostala dosljedna u svome čvrstom uvjerenju da se ugovori sa Svetom Stolicom, čijim odredbama podliježe i javno školstvo u Republici Hrvatskoj, ne trebaju i ne smiju revidirati. 

  – Onda je to i poruka vladajućoj politici da se drži podalje od don Ivana Grubišića? 

  – Zna Crkva, trafikant, na koga može utjecat!