– Zašto? Pa nisu vijesti da ti idu na živce… 

  – Nema veze, stišaj! 

  – Ako hoćeš, naći ću ja na neke vijesti, da čuješ kako HDZ-ovci traže da se u proračun za sljedeću godinu uvrsti i 330 milijuna kuna za izgradnju Pelješkog mosta… 

  – A kako misle namaknut taj novac? Preko Fimi-medije? 

  – E, pa ako nećeš takve i slične vijesti, onda slušaj Chucka Leavella i guštaj! 

  – Trafikant, je li to svira na Hrvatskom radiju? 

  – Zašto pitaš? Da i stari Chuck nije izjavio nešto k’o Dylan, pa postao nepodoban za emitiranje u hrvatskom eteru? 

  – Ne zanima mene je li podoban muzikant, nego je li podobna radio-stanica. 

  – Šta je i Hrvatski radio postao nepodoban? 

  – Samo Drugi program. 

  – A na kojem si radiju to čuo? Na Milevi? 

  – Pročitao u Slobodnoj Dalmaciji. 

  – A šta su to nepodobno pustili na Drugom? 

   – Ne radi se o puštanju nepodobnog, nego o nepuštanju podobnog. U Slobodnoj piše da već danima traju rasprave i da se vodi interna istraga zašto je onog povijesnog petka, 16. studenoga, kada su u Haagu oslobođeni naši generali i cijela Hrvatska, na Drugom programu bilo premalo domoljubnih pjesama iz devedesetih. 

  – A tko kaže da ih je bilo premalo? Urednici Prvog programa? 

    – Nema preciznijih informacija osim one da tu priču navodno forsira desna struja. 

  – Ne vjerujem. Pravi bi i dosljedni desničari tražili istragu protiv svih urednika, čak i protiv onih koji su skloni puštat domoljubne pjesme 24 sata dnevno. 

  – Ne valjaj gluposti! Zašto bi oni imali išta protiv takvih urednika? 

  – Zato što je domoljubnih pjesama uvijek premalo, koliko god da ih puštaju. 

  – Lako se tebi zezat… A šta ako urednici Drugog budu kažnjeni zbog manjka domoljublja, petokolonaštva, veleizdaje i tako toga? 

  – Onda i ovi što im rade o glavi moraju bit kažnjeni zbog pomanjkanja budnosti. 

  – A šta su trebali napravit? Uletit u studio i prekinit program? 

  – I ove nepodobne odvest na Jelačić-plac, izvest ih pred okupljene narodne mase i obznanit: »Evo, to su ti koji na današnji dan ne puštaju dovoljno domoljubnih pjesama!« 

  – Ne zajebavaj, trafikant! Ne radi se to tako! Vidiš da su na Hrvatskom radiju izabrali legalan, institucionalni oblik utvrđivanja odgovornosti na temelju preslušavanja play-lista. 

  – I šta ako utvrde uredničku odgovornost za manjak domoljubnog sadržaja? 

  – Pa moglo bi se inzistirat i na smjenama. 

  – I šta ako posmjenjuju odgovorne? Koga će stavit umjesto njih? 

  – Glupog li pitanja! Pa podobne. 

  – A gdje je tu struka? 

  – Ma baš koga briga za struku… Struka će se povit u struku. 

  – E, ne može to tako! Treba testirat i podobnu stručnost i stručnu podobnost novih aspiranata na urednička mjesta. 

  – A kako bi ti to testirao? 

  – Jednostavno: testom poznavanja povijesti domoljubnog pjesmovanja. Prvo pitanje bi bilo: »Tko je skladao ‘Moju domovinu’ Rajka Dujmića?«… 

  – Vidi budale! I šta kad svi kandidati točno odgovore »Rajko Dujmić«, kao što im je sugerirano u pitanju? 

 

– Onda svim kandidatima zahvališ na sudjelovanju i kažeš da su ispali iz trke za fotelju. 

  – Zašto ako su točno odgovorili? 

  – E, nisu! 

  – Kako nisu? 

  – Pa valjda Dujmić bolje od njih zna tko mu je skladao »Moju domovinu«. 

  – Je li ti to aludiraš na plagijat? 

  – Ne, nego na znamenitu Dujmićevu izjavu koju bi svaki stručno-podobni urednik morao znati naizust: »Da nisam ništa u životu napisao osim pjesme ‘Moja domovina’, ona bi mi trebala biti dovoljna da do kraja života budem zvan Mozart. To je bilo naše najveće oružje.« 

  – Ma daj, trafikant, ostavi se gluparenja! Vidiš da čovjek kaže kako je sam napisao tu pjesmu… 

  – Ja vidim samo da je on uprdio u glavu kako je tog trenutka prestao biti Rajko Dujmić i postao Mozart, Wolfgang te Amadeus Mozart. 

  – To je stvarno nebulozno… 

  – Šta je nebulozno: to što se Dujmić pretvorio u Mozarta ili to što neki ljudi misle da mogu bit urednici na Hrvatskom radiju, a da ne znaju ni tko je napisao »Moju domovinu«? 

  – Nebulozno je da se postavljaju takva trik-pitanja za tako važne i odgovorne dužnosti. 

  – A je li ti nebulozno i pitanje: »Koji je hrvatski estradni umjetnik podnio najveću žrtvu u Domovinskom ratu?« 

  – Pa nije, naravno da nije… Ali kako ćeš utvrdit čija je žrtva najveća? 

  – Sve se zna. Samo treba znat čitat iz velike knjige estradnoga stradalništva za domovinu. 

  – A gdje ti je ta knjiga? 

  – U kolektivnoj memoriji. Budi siguran da ljudi pamte tko se na estradi najviše žrtvovao za domovinu. 

  – Ali toliko je toga bilo… Moraš imat neki čvrst kriterij. 

  – Nema čvršćeg od onog što je svakom estradnom umjetniku najveća žrtva, a to je, naravno, njegova umjetnost. Tko se za domovinu liši svoje estradne umjetnosti… 

  – … taj joj je napravio najveću moguću uslugu. 

  – Sram te bilo! Zar tako o čovjeku koji je gordo i ponosno izjavio: »Nisam želio pjevati zabavnu glazbu dok moj narod gine.«? 

  – A tko je taj usrećitelj naroda? 

  – Đuka Čaić. Ali izjava ima i nastavak: »Istina, pjevao sam vani, ali služeći domovini.« 

  – Ali to ga, i po tim tvojim kriterijima, diskvalificira kao žrtvu… 

  – Ma je li, molim te?! A znaš li ti kakvu je on traumu fasovao za vrijeme služenja domovini u inozemstvu? Slušaj njegovu priču iz Disneylanda: »Hodajući okolo, baš smo prolazili pored Plutona i ja sam onako usput rekao ženi: ‘Daj, bum se slikal z Plutonom’, i zagrlio ga, na što mi je taj ‘slatki pes’ rekao: ‘Beži, bre, ustašo!’« Šta sad kažeš? 

  – Kažem da si ti potpuni kreten! Pa tko će normalan pamtit sve te pizd… 

  – Nisu to pizdarije nego istinite dogodovštine autora i izvođača domoljubnih pjesama. To je naša hrvatska povijest, ma šta ti mislio o njoj! 

  – Ali kome to, trafikant, treba? 

  – Svakom budućem uredniku ili urednici Drugog programa Hrvatskog radija. Jer kako će puštat domoljubne pjesme ako ne znaju tko su ljudi koji su ih stvarali?!