Ako je Dubravko Grgić doista plaćao politički reket Ivi Sanaderu kamuflažnom kupnjom knjiga o Franji Tuđmanu, koje i dan-danas neraspakirane trunu u podrumu Euroherca, hoće li bivši premijer biti osuđen na kaznu čitanja svih na taj način prodanih libara?
– To je poslovna tajna. – Znači: slabo to ide? – Kažem ti da je to poslovna tajna. – Šta je tajna: da nema kruha od knjiga? – Za poslovne tajne o kruhu možeš se raspitat u pekari. – Jako duhovito, trafikant! Moram li se tamo raspitat i za ove industrijske kroasane što ih prodaješ? – Ne diraj se u asortiman! I kaži šta te zanima osim poslovnih tajni: hoćeš neku knjigu s vampirima ili kroasan s vanilijom? – Knjigu s vanilijom. Valjda ima vanilije u nekoj od ovih silnih kuharica… Jebote, ne zna čovjek je li došao na trafiku ili na Interliber! – Slušaj, ako ćeš se sprdat s knjigama, možeš skoknut do Županijskog suda u Zagrebu. Pa tamo, s takvim prezirom prema librima, budi dobrodošao svjedok na suđenju Sanaderu! – To nije normalno koliko si ti inficiran politikom. Pita te čovjek jesi li prodao ijednu knjigu od tih bezbroj koliko ih držiš u trafici, a ti odmah okreneš na Sanadera, na ovoga, na onoga… Kakve veze ima suđenje Sanaderu s tvojom bogatom ponudom neprodanih knjiga? – Na tom si suđenju mogao doznat kako se inače prodaju knjige u ovoj zemlji. Nesretni Franjo Tuđman se sigurno okreće u grobu! – Mogao sam i mislit: za manje od minute smo stigli od Sanadera do Tuđmana. Stvarno si žešće bolestan, trafikant! – Ti bi žešće bolesnim proglasio i Franju Tuđmana, da nije na vrijeme umro. – Zašto misliš da je umro na vrijeme? Zbog Haaga? – Ma lako bi on izašao na kraj s Haagom, puno lakše nego s hrvatskim ignorantima. Svisnuo bi nevoljni Franjo od muke da vidi šta se u ovoj zemlji radi s knjigama! – Pa šta se radi osim što se, kao što vidim, ne prodaju? – Prodaju se, itekako se prodaju, ali se ne čitaju. Jesi ti čuo iskaz onog Dubravka Grgića iz Euroherca? Priča tip kako mu je Sanader tražio lovu za izbornu kampanju, a onda su donaciju zamaskirali u kupnju knjiga… – Kakvih knjiga? Onih Sanaderovih, kako su se zvale, »I ružičasto je crno«, »Fenomen parfema«…? Ili one antologije »U ovom strašnom času«? – Ma ne radi se o Sanaderovim, nego o Tuđmanovim knjigama. – Kojim: »Stvaranje socijalističke Jugoslavije«, »Bespuća povijesne zbiljnosti«…? – Ma ne o Tuđmanovim autorskim librima, nego nekakvim knjigama o djelu Franje Tuđmana. – Kojim: »Misao hrvatske slobode«, »Dr. Franjo Tuđman – neoproštena pobjeda«, »Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća«, »Dr. Franjo Tuđman u sudskim dosjeima«…? – Misliš ti da taj Grgić zna koje je knjige kupio?! On zna samo da je kupio 500 primjeraka nekakvih knjiga o Tuđmanu, da je preuzeo samo dio od kupljene količine, tek tako da bi imao pokriće za uplatu, i da te knjige i dan-danas stoje neraspakirane u podrumu Euroherca. Eto, pa im piši knjige i stvaraj im državu! Šutnu te u podrum k’o zadnju kramu! Franju Tuđmana, alo, Franju Tuđmana, povjesničara i tvorca samostalne hrvatske države! Je li to tebi ide u glavu? –Trafikant, šta se žestiš? – Kako se neću žestit na toliku ignoranciju, na taj primitivizam, to barbarstvo… – Daj, stišaj doživljaj! Je li pokojni predsjednik bio zaljubljenik u tenis? Kao što znamo: bio je. Pa zašto te onda čudi i sablažnjava što su knjige koje se bave njegovim likom i djelom poslužile kao pokriće za plaćanje reketa?! – Je li tebi možda smiješno što neraspakirane knjige o Franji Tuđmanu, kojima kupac ne zna ni naslov, trunu u podrumu nekakve osiguravajuće kuće? Alo, nitko nije nosom privirio u te pakete, vjerojatno ni miševi… – Osiguravajuća kuća vjerojatno uredno plaća deratizaciju, kao i politički reket. – Tebi je, vidim ja, normalno da netko kupi knjige, a da ih i ne otvori. I to knjige o Tuđmanu! – A šta si očekivao? Da taj Grgić na sudu kaže kako ga je Sanader natjerao da pročita libar koji mu je utrapio i da ga još prepriča vlastitim riječima? – Mogao mu je tako uvalit i stari papir. Ovaj ionako ne bi otvarao. – A šta bi Sanader radio s tolikim knjigama o Tuđmanu? Neće ih valjda sam čitat? Ovako su barem dobile na vrijednosti. – Kakvoj vrijednosti ako ih nitko ne čita? – Na financijskoj, kad već ne mogu na uporabnoj ili, da ne kažem, literarnoj. – Samo se ti izruguj s plodovima ljudskoga uma. Znaš li ti uopće koliko je Franjo Tuđman držao do knjiga? – Poprilično. Do nekih je toliko držao da ih je prepisivao u svoj doktorat, bez da se opterećuje navođenjem izvora. – Samo ti ponavljaj te komunističke podvale! – Baš su mu komunisti podvalili… Jebote, od škole je imao samo doktorat! Pa gdje toga ima osim u komunizmu?! – Samo ti kleveći! Franjo Tuđman je zbog svoje ljubavi prema knjizi zaslužio osam doktorata! Ako ne vjeruješ meni, evo poslušaj autentično svjedočanstvo Ljudevita Kastelana, njegova prijatelja iz djetinjstva: »Jako je volio nogomet. Svi smo ga zapazili jer je i na utakmice dolazio s knjigom i blokom u ruci. Kad bi lopta izletjela izvan igrališta, on bi otvarao knjigu i čitao bi, da mu vrijeme ne prolazi uzalud. Učio bi i za poluvremena.« Nakon ovoga, možeš o Tuđmanu govorit šta god hoćeš, ali moraš priznat da za takvo knjigoljublje još nisi čuo! – Bogami, nisam. – I zar onda nije sramota da se knjige o takvom bibliofilu povlače po podrumima i spominju po sudovima, u krajnje nedostojnom, u jednom besprizornom kontekstu?! – Slušaj, trafikant, ja mislim da se te knjige savršeno uklapaju u ovo sudovanje Sanaderu. – A po čemu to, molim te? Po tome što su i one postale vrijednosni papiri? – Ne, nego po tome što bi Sanadera mogli osudit da za kaznu pročita svaki tako prodani primjerak. – A šta ako ga kazne da nam čita naglas? – Šuti, trafikant, jezik prigrizao!
