– Šta kažeš, trafikant: živnula proizvodnja izdajnika u Hrvatskoj? 

   – Pa to je uvijek bila jedna od najvitalnijih gospodarskih grana u ovoj zemlji… Jer da nije, kako bi izdržala tolike prekrasne primjerke ljudske vrste koji na njoj obitavaju i uzajamno se glade po svojim pretis-glavama? 

   – Trafikant, proizvodnja se opako zahuktava: štancaju se medijske tjeralice, organiziraju se prozivački skupovi, podgrijava se atmosfera linča protiv ljudi kojima se podmeće da su krivi što je Markaču i Gotovini uopće suđeno u Haagu… 

   – Ozbiljno? Ja, bogami, nisam primijetio da je itko zucnuo jedno jedino slovo protiv čovjeka koji se drznuo kazati kako je super, kako je dobro i kako je za cijelu zemlju ljekovito upravo to što je general Gotovina tolike godine proveo u Scheveningenu i što je u prvostupanjskom postupku bio osuđen na onoliku kaznu. 

   – Trafikant, ne izmišljaj! 

   – Evo ti pa čitaj: »Sjaj Gotovine ne bi bio tako snažan da on nije išao u Haag, da nije osuđen i da nije neočekivano izišao iz zatvora. Sve to govori nam da ne trebamo biti veći pape od Pape samoga, da se ne trebamo stalno opravdavati, već da trebamo slijediti Gotovinu, pa što bude. Ante Gotovina definitivno je karizmatik, što znači da ga je Bog poslao, baš kao što je poslao i Mojsija bez kojega židovski narod nikada ne bi izišao iz pustinje.« 

   – Ma čije su to riječi? 

   – Uglednoga psihijatra Vladimira Grudena. Koji također kaže da je Gotovina odaslao dosad neviđenu poruku da su mu vjera i vlastita obitelj važnije od svijeta, te da se ne damo fascinirati vanjskim vrijednostima nego da slijedimo unutrašnje. 

   – Po čemu je ta poruka dosad neviđena? 

   – Valjda po tome što je ugledni psihijatar do sada nije čuo ni vidio ni od koga, izuzev – kako skromno priznaje – od Isusa Krista. I još kaže: »Zato i postoji osjećaj da Hrvate, odnosno građane Hrvatske, nitko ne bi mogao savladati kada bi se približili Gotovini. Svi bi mu se zato i htjeli približiti, jer se tako očigledno prepustio Bogu.« 

   – Trafikant, ja ti govorim o hajci na domaće izdajnike, a ti me tu salijećeš bajanjima nekog psihijatra koji misli da je Gotovinino tamnovanje ustvari Radosna Vijest, jer se bez toga od njega ne bi moglo praviti Boga što hoda po Zemlji! 

   – Pa nije on jedini. Imaš, recimo, i uglednog medijskog djelatnika koji javno iznosi sumnje da to što Gotovina govori nije njegov tekst. 

   – Nego čiji? 

   – To zanima i Ivicu Marijačića koji u intervjuu sa Željkom Dilberom, najbliskijim generalovim prijateljem, kaže kako se »mnogi čude da se Gotovina sada svojim postupcima i izjavama, pozdravnim govorom na Trgu u Zagrebu, približava ljevici, a bježi od desnice«, a sugovornik mu odgovara: »Razumni ljudi u Hrvatskoj trebali bi shvatiti da je general Gotovina u svom obraćanju na trgu uputio poruku svijetu, a ne ljudima na Trgu.« 

   – Šta to znači: da nije govorio urbi nego samo orbi, umjesto – kako su neki očekivali – urbi et oporbi? 

   – Nije to jasno ni Marijačiću koji Dilberu veli: »Čudan je taj Vaš odgovor. Pa na Trgu ga je dočekalo više od sto tisuća ljudi, valjda se njima treba obratiti, a ne nekakvom apstraktnom svijetu? Ti ljudi su to očekivali i zaslužili.« Prijatelj Dilber na to odgovara: »Ne znam što su ljudi očekivali. On ih je pozdravio i zahvalio im.« E, sad stižemo do krucijalnog Marijačićevog pitanja: »General Gotovina pozdravljao je i zahvaljivao institucijama, a ne narodu. Je li on sam sročio taj govor?« 

   – A je li on to hoće generala posvadit s narodom? 

   – Idi pa ga pitaj! A mene ne prekidaj dok ti ne prenesem da je Dilberov odgovor, na Marijačićevo razočaranje, glasio: »Da, bio je to govor iz glave.« 

   – A znaš li da je i general Markač govorio iz glave na press-konferenciji održanoj u prostorijama specijalne policije na Trgu žrtava fašizma? 

   –Nije valjda sazvao i presicu? 

   – Nije on, nego Zvonimir Šeparović ispred Hrvatskog žrtvoslovnog društva, te Nikola Debelić i Ivica Matošević ispred Koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba. Prozivali su Vesnu Teršelič, Zorana Pusića, Milorada Pupovca i kazali kako je »veliki dio populacije ratnih veterana, vojnika i policajaca zgrožen njihovim iščašenim mišljenjima i izjavama o počinjenim zločinima za vrijeme i poslije operacije ‘Oluja’ od strane hrvatskih snaga nad Srbima u Krajini«. A Šeparović je zatražio od Vlade da »prestane sa sufinanciranjem srpskih novina Novosti koje su nacionalističke i šovinističke«, jer da im je »zadnji broj pun pljuvanja po oslobođenim generalima i pokojnom predsjedniku Tuđmanu«. 

   – Čekaj malo: Zvonimir Šeparović je u prostorijama specijalne policije Novostima podmetao nacionalizam i šovinizam, pa još zahtijevao i gušenje novina? Jebote, pa on je utripao da je Josipović! A šta je govorio Markač? 

   – On je samo održao kurtoazni predgovor. 

   – Predgovor hajci? Pa će opet bit kriv onaj tko ga uslika u lovu? 

   – Bit će krivi Stipe Mesić, Zoran Pusić, Vesna Teršelič i svi ostali koje admiral Davor Domazet Lošo sve glasnije i sve huškačkije naziva »unutarnjim agresorima« i za koje tvrdi da se »nikako se ne mogu pomiriti s oslobađajućom presudom generalima jer, posve očito, žale za Jugoslavijom…«. 

   – Jebote, tko o čemu, Lošo o Jugoslaviji… 

   – Valjda u znak zahvalnosti JNA koja ga je iškolovala za ovo što jest i u kojoj su mu baždarili mozak da u svemu prepoznaje specijalni rat i da dovijeka progoni »unutarnje agresore«. 

   – Nemoj sad i ti, trafikant, od admirala Loše preuzimat retoriku teorije zavjere… 

   – Ma nema ti on veze s teorijom zavjere! U njegovoj se glavi, moj amigo, odvija neprekidna zavjera teorije. 

   – Koje teorije? 

   – ONO i DSZ SFRJ.