Foto web
Na što bi i zašto novinarka HTV-a Helena Krmpotić nabila »izdajnike«, gdje bi im potpalila lomaču i na kojem bi im uglu namontirala svježe pečene i odsječene glave, psima za malu nuždu, a domovini na veliki ponos?
– Kojom novinarkom?
– Onom s HTV-a…
– Dijanom Čuljak?
– Ma ne, nego njezinom kolegicom iz legendarnih »Motrišta« Helenom Krmpotić.
– I šta je bilo? Kakav skandal?
– Nemoguće da ne znaš!
– Ne misliš valjda da ja pratim te celebrity-skandale: ženilo, udalo, razvelo, kupovalo, Špicom hodalo…
– Ovo je malo žešći skandal. Helena Krmpotić je na Facebook posadila status u kojem piše da »nabije na kurac Milanovića i Josipovića i njihova mišljenja o Domovinskom ratu i oslobađajućoj presudi«.
– Šta je napisala?
– To što si čuo.
– Nisam te čuo zbog onog kamiona…
– Šta se dereš?! Hoćeš da mi zatvore trafiku zato što ti urlaš da nabiješ na kurac Milanovića i Josipovića i njihova mišljenja o Domovinskom ratu i oslobađajućoj presudi?!
– Moram urlat kad me ne čuješ. I ne kažem to ja nego novinarka HTV-a.
– Oprosti, šta kaže novinarka?
– Da nabije na… Trafikant, jel’ ti to mene zajebavaš?
– Ne, ne… Samo pitam. Nije to s nabijanjem valjda sve što je napisala?
– Nije. Napisala je i ovo: »Da barem malo nalikujemo na državu već danas bi bili spaljeni na lomači na Markovom trgu.«
– Tko bi bio spaljen?
– Milanović i Josipović bi bili spaljeni, tupsone!
– Ne deri se! Idi doma pa tamo urlaj da treba spalit Milanovića i Josipovića! Ovo je poštena trafika!
– Šta si se ustrtario?! Nije napisala da ih treba spalit pred tvojom trafikom nego na lomači na Markovom trgu. I još je napisala da su »izdajice hrvatskog naroda« i da bi im »glave namontirala tam na ćošak da se psi mogu popišat na njih«.
– Na koji ćošak? Ovaj tu kraj kafića ili onaj tamo kraj »Konzuma«?
– Šta ja znam koji?! Valjda neki na Markovom trgu. Ili na Prisavlju.
– Nije to jedno te isto. Znaš li ti koliko ima od Markova trga do Prisavlja?
– Ti stvarno nisi normalan!
– A ti si normalan? Ti kojemu je svejedno gdje bi ona namontirala glave predsjednika države i premijera, da psi pišaju po njima?
– Je li baš moraš ponavljat te prostote i vulgarnosti?
– Pa ti si mi došao s tim prostotama i gadarijama! Jebote, banuo si baš dok sam u novinama čitao jedno izuzetno uljudno pismo i skroz si me smeo s tim tvojim Facebookom. Kako te nije sram zavirivat šta pišu cure na Faceu?
– Nisam ja nigdje zavirivao, nego su vijest o pisanijama Helene Krmpotić objavili svi portali. A ti čitaj novine, pa nastavi živjet u neznanju i neinformiranosti!
– Novine su barem pristojne, bez nabijanja na kurac i bez pasa koji pišaju po glavama premijera i predsjednika Republike! U novinama kao što je Hrvatski list možeš pročitat prijedlog Zvonimira Šeparovića da se sudac Theodor Meron proglasi počasnim doktorom hrvatskih sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Zadru. A možeš pročitat i pismo zahvalnosti što ga je Šeparović kao predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva poslao Meronu odmah nakon što je izrečena oslobađajuća presuda generalima Markaču i Gotovini.
– I šta piše?
– »Dragi predsjedniče Meron, zahvaljujem na Vašem pismu od 4. travnja u kojem ste mi poželjeli uspjeh Simpozija Svjetskog viktimološkog društva…«
– Jesam li ja to dobro čuo: on zahvaljuje na pismu od 4. travnja?
– Pa da. Šta je sporno u tome što pristojan čovjek pristojno zahvaljuje na pristojnom pismu što ga je primio od pristojnog čovjeka?
– Ali primio ga je 4. travnja, a zahvaljuje tek nakon sedam mjeseci, 16. studenoga!
– Pa šta onda?! Šuti i slušaj dalje: »Moja posebna zahvalnost ide Vama kao predsjedniku Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju na današnjoj presudi u kojoj su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni ratnih zločina i pušt…«
– Oprosti, trafikant, ali… Ili si nešto preskočio ili pismo nije baš najpismenije.
– Ti ćeš mi govorit o pismenosti? Ti koji čitaš i prepričavaš nabijanja na kurac i montiranja glava na ćošak da se psi mogu popišat na njih? Daj, gdje sam stao: »… i pušteni na slobodu. Pravda je zadovoljena. Čestitam! Cijeli hrvatski narod slavi pobjedu pravde i istine. Vi, kao zaljubljenik u Shakespearea, koji ste napisali članke i knjige o pravu i junaštvu u Shakespeareovim povijesnim dramama, pokazali ste razumijevanje za agresiju i rat u Hrvatskoj…«
– Razumijevanje za agresiju? Je li on to pročitao prije nego je poslao?
– Ne gnjavi! Čovjek je to napisao odmah po donošenju presude…
– I baš tad se sjetio da Meronu duguje odgovor na pismo staro sedam mjeseci? A šta bi bilo da je presuda bila drugačija? Bi li se Šeparović u tom slučaju hvalio da mu nije odgovorio na pismo, a i da ne namjerava?
– Šta si se uhvatio čovjeka? Napisao je ono što je napisao i kad je napisao. Nije on poput onog hrvatskog novinara koji je istom tom Meronu poslao otvoreno pismo u kojemu njega i ostale suce Haškog tribunala naziva »običnim bjelosvjetskim kurvama globalizacije«, te kaže da ih stoga prezire. A onda slijedi vrhunac hrvatske epistolarne književnosti: »Vi jedva da ste štakori, a tih se odvratnih glodavaca doista danas ne boji nitko. Oni pripadaju u kanalizaciju sa svim ostalim govnima.«
– Ma koji je to novinar napisao?
– Nije sad važno o kojem se Domagoju radi.
– Gdje je to objavljeno? Na Facebooku?
– Tih junačkih godina nije bilo Facebooka, pa su se takva pisma objavljivala po hrvatskim novinama.
– A na HTV-u?
– Tamo su se čitala između redova.
– Kakvih redova? Za odstrel?
– Za nabijanje na Dnevnik i za mokrenje po žrtvama.
– Oprosti, a šta su to žrtve?
– Zašto pitaš?
– Zato što nisam čuo da predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva u svome pismu sucu Meronu spominje ikakve žrtve.
– A kakvo bi to pristojno pismo bilo, kad bi se njegov autor služio nepristojnim i pogrdnim riječima?!