– Vidiš da jesam. 

  – Pa šta nam se danas smiješi iz te budućnosti? 

  – Sreća, pravda, blagostanje… 

  – Ne mogu ja to tebi objasnit, jerbo si slab. 

  – Šta sam ja? 

  – Slab čovjek. 

  – A zašto sam slab? 

  – Zato što spadaš među – čekaj da ti precizno citiram – »mnoge na različite načine slabe ljude«. 

  – A koga mi to, dragoga ti Boga, citiraš? 

  – Velečasnog Ivana Miklenića iz Glasa Koncila. 

  – Uh, dobro je. 

  – Šta je dobro? To što si slab? 

  – Dobro je što citiraš Glas Koncila, a ne glas razuma. Slobodno nastavi! 

  – Pa kad već spominješ razum, moram te obavijestit da za velečasnog Miklenića haška presuda generalima Markaču i Gotovini »ljudski, razumski i iskustveno gledajući« – to su njegove riječi – predstavlja »golemo iznenađenje«. 

  – Je li on to hoće reći da je haška presuda protivna njegovom razumu? 

  – Šuti, slabotinjo, i slušaj velečasnog: »Bez sumnje za takav ishod zaslužni su mnogi dobronamjerni ljudi, no, vjernički gledano, oni su bili samo sredstvo da se ostvari Božja volja, da se očituje, sada i ovdje pred licem cijeloga hrvatskog naroda i cijeloga svijeta, da je Bog jedini gospodar povijesti.« 

  – Velik je vjernik taj velečasnik kad u ostvarenju Božje volje vidi golemo iznenađenje, pogolem vjernik, bogami… 

  – Umukni, bolesniče! 

  – Opa, sad sam i bolesnik! Potpisuje li i tu dijagnozu veleumni Miklenić? 

  – Jasno da potpisuje. Bolestan si jer ne spadaš u zdravu vjerničku jezgru. Evo slušaj: »Naime, u hrvatskom narodu, osim mnogih na različite načine slabih ljudi, postoji zdrava vjernička jezgra koja nije posustajala u molitvama, u predavanju sudbine i optuženih generala i cijeloga hrvatskog naroda u Božje ruke, koja nije ni časa gubila pouzdanje u Božju svemoć. Za vjernike oslobađajuća presuda plod je molitve, posta i žrtve i očit je dar Božje dobrote, te se može mjeriti s uspješnom molitvom austrijskih katolika koja je spriječila okupaciju Crvene armije dijela austrijskog teritorija 1945. godine.« 

  – Ah, predivne li sintakse! Jebomepas ako taj Miklenić pisanom hrvaštinom ne vlada još gore nego Turudić govornom… Kako mu ono teče rečenica: »uspješnom molitvom austrijskih katolika koja je spriječila okupaciju Crvene armije dijela austrijskog teritorija 1945. godine…«? Blago školi u kojoj je slova učio i sjemeništu u kojemu je misli sjemenio! 

  – Šta se rugaš čovjeku? Velečasni ima pravo na svoj stil… 

  – I ti to zoveš stilom? To se u najboljem slučaju može nazvat brutalnim stilovanjem hrvatskog jezika. A i usporedba mu je prekrasna! Zašto se ti gorljivi austrijski katolici nisu jednako uspješno molili i protiv Hitlerova Anschlussa? 

  – Vidi sad tebe! Šta bi ti: da svaki austrijski katolik bude Thomas Bernhard? 

  – Ja bih da mi velečasni objasni: je li Bog 1938. bio na Hitlerovoj strani ili su zatajili molitveni kapaciteti austrijskih katolika? 

  – Ostavi se Austrije i pusti da ti iščitam budućnost Hrvatske po velečasnom Mikleniću! Elem, u toj Hrvatskoj neće bit slobodnih i demokratskih izbora. 

  – Kako to misliš: neće bit izbora? 

  – Ako ih i bude, njihovi rezultati neće bit validni, budući da je kaptolski megafon odlučio poništit i rezultate ovih prethodnih. On, naime, trubi da »moraju iz vlasti otići političari koji ne bi bili spremni prilagoditi se bitno novim prilikama«. A te nove prilike su uvjetovane presudom Haškog suda. 

  – Ja nisam čuo da je Theodor Meron naredio čistku u hrvatskim institucijama. 

  – Ti nisi čitao Miklenića koji tvrdi da je »politika koja je odbacivala predsjednika Tuđmana, hrvatske generale i branitelje, kao i snažnu samostalnu državu« u Haagu pretrpjela poraz, te da se stoga »hrvatska državna politika mora očistiti od svih antihrvatskih, antidržavotvornih i petokolonaških primjesa«. Ako pretpostavimo da je čak i velečasnom Mikleniću odnekud poznato da državnu politiku vode ljudi koje su izabrali građani ove zemlje, onda ti je, vjerujem, jasno da se urednik Glasa Koncila zalaže i za to da se od »svih antihrvatskih, antidržavotvornih i petokolonaških primjesa« očiste i birališta.

  – Slušaj, trafikant, stvarno mi je navrh koncila da o antihrvatstvu, antidržavotvorstvu i petokolonaštvu popuju tipovi koji podržavaju i održavaju podanički položaj Republike Hrvatske prema jednom inozemnom centru moći koji nam diktira čak i to kako ćemo odgajat djecu, šta i kada smijemo radit u krev… 

  – Nemoj tako! Pa ne klanja se velečasni Miklenić Americi kao što to nakon haške presude rade Domazeti, Jovići i njima slični hrvatski suverenisti! Toliko su zaslinili da je i Amerima bilo neugodno, pa se State Department morao oglasit službenom izjavom da Washington nije utjecao na odluku Tribunala. 

  – Ne pravi se blesav, trafikant! Ne mislim ja na Ameriku nego na Svetu Stolicu. 

  – Pa nije vrag da ćeš sad ti velečasnome Mikleniću spočitavat petokolonaštvo? 

  – Ni slučajno! Nije to petokolonaštvo nego petonogaštvo. 

  – Oprosti, ali još nisam čuo za tu riječ… 

  – To je kad po zemlji Hrvatskoj gaziš tako slobodno, samostalno i suvereno kao da si peta noga na Svetoj Stolici.