– Koje akcije, koje države i protiv kojih kamatara? 

  – Ma znaš ono, mislim da je bilo u svibnju, kad je USKOK pohvatao one tipove što su ljude namamljivali da kod njih dignu kredit, e da bi im poslije derali kožu… Možeš ti to zamislit: jedan čovjek iz Osijeka je posudio 70 tisuća kuna, da bi svom dobrotvoru na kraju morao vratit 400 tisuća. 

  – Znači, govoriš o hrvatskoj državi i hrvatskim kamatarima? 

  – A šta si ti mislio: da govorim o Latviji? 

  – A zašto uopće govoriš o kamatarima? 

  – Zato što su kamatari jutros u Arbanasima poduzeli spektakularnu akciju deložiranja svojih dužnika. 

  – I jesu li pohvatani? 

  – Na koga misliš? 

  – Pa na te lihvare, kamatare, zelenaše… 

  – Šta ti pada na pamet?! Pohvatani su i u marice potrpani ljudi koji su pokušavali spriječit deložaciju. 

  – Država je, znači, stala u zaštitu kamatara? 

  – Država je stala u zaštitu sebe same. 

  – Ništa ja tebe ne razumijem… 

  – Treba li tebi, trafikant, nacrtat da je u ovom slučaju država kamatar!? 

  – U kojem slučaju? 

  – U slučaju obitelji Vukić. Njenih devetero članova je jutros istjerano na ulicu iz vlastite kuće. 

  – Čekaj, to su oni ljudi što su ih još proljetos htjeli deložirat? 

  – Da, to su ljudi koji su sredinom devedesetih ostali bez posla, jer su firme u kojima su radili uspješno privatizirane, što znači da su temeljito očišćene od radnika. 

  – I onda je čovjek, da mu familija nekako preživi ta slavna pretvorbena vremena, otvorio automehaničarsku radnju, ali je posao išao tako loše da je bio prisiljen stavit ključ u bravu? Je li to ta priča? 

  – To je samo početak priče, jer su prave nevolje tek uslijedile. 

  – Ostao je, koliko se sjećam, nekakav porezni dug? 

  – Ma radi se o tome da čovjek nije bio upućen u propise, pa nije odjavio obrt, ali mu je država nastavila obračunavat porez. Tamo negdje 2007. njegov je porezni dug iznosio 92 tisuće kuna, da bi se već sljedeće godine, zbog sumanutih kamata, popeo na 288 tisuća kuna. I onda je, budući da čovjek nije imao tih novaca, Porezna uprava odlučila kuću u kojoj je živio s još osam članova obitelji stavit na dražbu. Kuća je iz trećeg pokušaja prodana za 40 tisuća eura nekoj firmi iz Buja. 

  – A vlasnik te firme im je proljetos tražio lovu za odgodu deložacije? 

  – Da, tražio im je pet tisuća eura, koje oni, naravno, nisu imali. Deložacije tada ipak nije bilo, jer se gospodin kupac nije pojavio u zakazanom terminu. Valjda se uplašio najavljenih prosvjeda. 

  – A danas se ipak pojavio, unatoč prosvjedima? 

  – Pa skužio majstor da će država svim silama branit rezultate trgovine koju je s njim obavila. 

  – Kako je skužio? 

  – Tako što zna s kakvom socijalno osjetljivom državom posluje. 

  – A jesu li se Vukići u međuvremenu obraćali državi? 

  – Nebrojeno puta. Tražili su odgodu deložacije, molili da ih se ne baca na cestu… Čak su pisali i Slavku Liniću. 

  – I šta im je Slavko odgovorio? 

  – Rječito ništa. Onda su ga pokušali dobit telefonom u ministarstvu, ali tamo im je službenica odbrusila: »Gdje bi ministar Linić bio kad bi dnevno čitao 200 pisama?!« 

  – Fakat, gdje bi bio? Kad bi stigao smislit sve ove silne namete?! 

  – I uglavnom, moj trafikant, danas su policijski specijalci pred oduzetom i prodanom kućom Vukićevih probili živi zid prosvjednika i deložirali devetero ljudi. A novi je vlasnik kuće dobio novu bravu i stupio u posjed. 

  – I gdje će sad ti nesretni ljudi? 

  – U prihvatilište za beskućnike, ako i tamo bude mjesta za njih devetero. 

  – Krasna država! S lopinama koje su napravile milijunske dugove pregovaraju i dogovaraju odgode, posušuju im dugove, a na ove nevoljnike šalju specijalce. 

  – I onda još palamude o zakonu koji je isti za sve… 

  – Ali ne čude mene toliko oni, koliko ti. 

  – Zašto ja? 

  – Pa zato što si državu nazvao kamatarom. 

  – A zar nije kamatar? Ljudima je nabila toliki dug da bi joj i najgori lihvari pozavidjeli… 

  – Postoji tu jedna bitna razlika između države i kamatara. Kamatari ti daju kredit, pa ti onda, na osnovu tog kredita, nabijaju kamate koje ne možeš platit. A država ti ne da ništa, ali i na temelju toga ničega svejedno ubire kamate.