– Slavi li se, trafikant, Dan neovisnosti?

– Kod nas u Splitu se ozbiljnije slavio brodolom.

– Kakav brodolom?

– Onaj zahvaljujući kojem je Sveti Franjo Asiški prije osamsto godina stupio na hrvatsko tlo. Zaputio se svetac godine Gospodnje 1212. put Jeruzalema, ali ga je oluja nasukala na dalmatinsku obalu.

– I to baš u Split? Na Marjan ili na Bačvice?

– To naša mitomanija još nije precizno utvrdila. Crkveni oci kažu da se brod asiškog sveca pred neverom sklonio u neku našu luku. Možda u Split, možda u Trogir, možda u Zadar, a možda i u Dubrovnik ili Kotor.

– Stani malo, trafikant: je li se brod sklonio pred neverom ili se nasukao?

– Vjerojatno se nasukao, ali – kao što čuješ – postoji i priča o sklanjanju u sigurnu luku. Znaš i sam da povijest ne bi bila ono što jest kad ne bi bila kontradiktorna.

– Čudno kako ga nevera nije bacila na neki otok, nego baš u luku na obali.

– Možda i jest, ali se ni na Hvaru ni na Visu ni na Lastovu, a ni na bilo kojem otoku, još nisu sjetili da brendiraju Franjin brodolom.

– Oprosti, trafikant, ali ja sam čuo i legendu po kojoj je Svetoga Franju more bacilo na Krk.

– Ona je točna i netočna koliko i sve ove ostale.

– Pa zašto se onda 800. obljetnica nasukavanja nije slavila u Krku nego baš u Splitu?

– Zato što je tako odlučilo Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A upravo je objavljena i knjiga »Sveti Frane brodolomac« u kojoj fra Nikola Mate Roščić rekonstruira, kako sam kaže, najlogičniju priču.

– I kako, bogati, izgleda ta najlogičnija priča o događaju o kojemu se, koliko ja vidim, ne zna puno više od ništa?

– Fra Roščić misli da je Franjina lađa doživjela brodolom, ali da se nije ni nasukala ni potopila.

– Kakav je to onda brodolom bez brodoloma? Jebote, to ne može izmislit ni Horvatinčić.

– To je svetački brodolom, s elementima čuda.

– Slušaj, trafikant, ne pričaš mi »Corta Maltesea« nego događaj iz života čovjeka koji je stvarno postojao.

– A Corto kao nije postojao?! Ako misliš da nije, prekidamo priču.

– Daj, nastavi! Iako nikad od tebe Huga Pratta.

– Zato fra Nikola ima šanse. A on kaže da je Franjinoj lađi bio polomljen jarbol i da je vjetar iskidao jedra. I da su je južne struje nosile prema splitskoj luci koja je tada bila vrlo značajna.

– Po čemu je bila značajna?

– I po tome, kaže fra Nikola, što je iz splitske luke pet godina kasnije isplovilo pet tisuća križara u peti rat za Svetu zemlju. Sve pet!

– E baš će te struje u neveri odnijet prema značajnoj luci, i to baš prema onoj splitskoj, i baš će zbog takvog djelovanja Božjeg prsta baš ta luka postati križarska baza! Dobro da križare niste razvozili kruzerima.

– Šta si se toliko našpičio na jednu od legendi kakvih ima bezbroj?

– Jer ih izmišljate samo zato da biste imali povod za feštu.

– Pa ne pravimo mi od toga samo splitsku feštu nego svehrvatsku, nacionalnu, međudržavnu. Slušaj šta kaže fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH: »Providnost je Božja htjela da Sveti Frane pohodi samo dvije zemlje izvan Italije, Hrvatsku i Svetu zemlju. Hrvatska je time, na neki način, posvećena od samoga asiškoga sveca da bude zemlja franjevačkog apostolata. Stoga nije slučajno da su ovi naši prostori prožeti franjevačkim duhom sve do dana današnjega.« Fra Ivan izgleda nije čuo za podatak da je Sveti Franjo bio i u Egiptu.

– Pa nije Sveti Franjo pohodio Hrvatsku, nego ga je nevolja nasukala na neku našu hrid. Meni to izgleda kao da slavite nečiju prometnu nesreću.

– Mi slavimo našu sreću u svečevoj prometnoj nesreći. I svečevu sreću također. Zamisli da ga je more bacilo među nekrste i divljake, a ne među kršteni i vazda vjerni puk hrvatski.

– Znači: još tada su na istočnoj obali Jadrana živjeli samo Hrvati? Nije bilo romanskog stanovništva? Sto-posto su i oko 1200. bile opcije, zona A, zona B, pa su Talijani listom optirali za povratak u domovinu…

– Stvarno si gnjavator! Ja ti pričam o tome šta se slavi i kakva je rekonstrukcija događaja u knjizi, a ti me stalno prekidaš.

– Pa kad ne razumijem, trafikant, zašto pravite feštu od brodoloma. To bi bilo isto kao da u Dubrovniku slave pogibiju Rona Browna i da govore kako je Hrvatska time posvećena da uđe u NATO-pakt i kako nije slučajno da su ovi naši prostori prožeti neoliberalnim duhom.

– Ti si stvarno prolupao!

– A postoje i koincidencije s križarskim ratovima…

– Dakle, stvarno te ne zanima susret Svetoga Franje s hrvatskim pučanstvom?

– E, baš me zanima kakvi povijesni dokazi postoje!

– Ne postoje povijesni dokazi, ali fra Nikola kaže da je, po njegovom sudu, bogati Trogiranin po imenu Desa Lučić dopratio Svetoga Franju do nekog broda, na koji se asiški svetac ukrcao kao slijepi putnik i sakrio među konje, i donio mu torbu s hranom.

– A Sveti Franjo je, onako sklon životinjama, hranu podijelio konjima?

– O tome nema podataka.

– A o tom Trogiraninu kao ima?

– Fra Nikola tvrdi da je Trogiranin imao ženu Stanu i da nisu imali djece, ali da su ostali zadivljeni Franjinom osobnošću i svjedočanstvom svetoga čovjeka.

– Da ga u Trogiru nisu odmah i kanonizirali?

– Ako su ljudi i u Franjino doba bili naporni poput tebe, nije ni čudo što se čovjek posvetio razgovoru s pticama i ostalim životinjama.

– Koliko ja znam, tamo blizu Zadra, na Vranskom jezeru, postoji ornitološki rezervat poznat po tome što je lokalno pučanstvo godinama palilo staništa ptica kako bi se izborilo za promjenu granica parka prirode, jer misle da zaštićene ptice ugrožavaju njihovo pravo da to zemljište koriste u građevinske svrhe. Zadnji požar je buknuo ovoga ljeta. To sigurno nisu naučili od Svetog Franje.

– Ali zato je nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić naučio štošta. Kaže on na fešti: »Frane nije htio Crkvu privilegija, već slobodnu od navezanosti, oslonjenu na Krista, poniznoga i siromašnoga, raspetoga i uskrsnuloga.«

– Ozbiljno? Pretpostavljam da je nadbiskup odmah iselio iz onih svojih luksuznih odaja?

– Naravno da nije.

– Pa šta je onda naučio?

– Kako umnažati crkveno bogatstvo pozivajući se na nauk siromaha iz Asiza. I kako crkvene privilegije nazivati socijalno tankoćutnijim imenom.

– Kojim imenom? Crkveni privilegiji ostaju privilegiji.

– Čak i kad ih nazoveš crkavicom?