Zna se da Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka. Nego velika skupina prijatelja.

Jer da je drugačije i da se u Hrvatskoj demokratskoj zajednici – kao što se to događa u drugim političkim strankama – okupljaju častohlepni poslušnici, prijetvorni aparatčici, ambiciozni bezveznjaci, karijerni oportunisti i klimoglavi guzičari, zar bi njezin dojučerašnji predsjednik Tomislav Karamarko svako obraćanje članstvu započinjao riječima »Dragi prijatelji…«?!

Naravno da ne bi, jer nije blesav pa da ne zna razlikovati prijatelje od neprijatelja. A u HDZ-u i nije imao što razlikovati. Jer to nije bila obična politička stranka, u kojoj ne znaš tko ti je prijatelj a tko neprijatelj. Bio je to klub dragih prijatelja Tomislava Karamarka. Njih dvjesto dvadeset tisuća o kojima je u svakoj prigodi govorio kao o vrijednim i poštenim ljudima. I doživljavao ih iskrenim prijateljima.

Da, dvjesto dvadeset tisuća vrijednih i poštenih prijatelja imao je Tomislav Karamarko i zato je njegova tužna priča, objavljena u jučerašnjem Večernjem listu, dvjesto dvadeset tisuća puta tužnija, žalosnija i potresnija od bilo čije storije o iznevjerenom prijateljstvu.

A tužna priča otkriva da je vrhovni prijatelj svih svojih prijatelja prošli tjedan proveo s obitelji u Dalmaciji, gdje se »odmarao i razmišljao o svemu što je prethodilo njegovoj ostavci na mjesto predsjednika HDZ-a«. Doznajemo da je Karamarko »poprilično iscrpljen«, da se »želi odmoriti od svega« i da se »sada sigurno ne bavi politikom«. Što je najgore – »razočaran je kao čovjek« i »osjeća se izdano«. A što je gore i od najgorega – smatra da su ga »iznevjerili ljudi kojima je vjerovao«. I to »neki prijateljski i ljudski, a neki jer nisu odradili svoj dio posla«.

Ne, nije to pred novinarkom Večernjaka – kao što ste možda pomislili – dušu otvorio sam Tomislav Karamarko. On se nakon ostavke ne namjerava pojavljivati u medijima, pa je »njegova razmišljanja ili barem kontekst u kojem interpretira sve što se dogodilo« novinarki »prenijelo nekoliko HDZ-ovaca koji su i dalje s njim u kontaktu«.

Oni opovrgavaju konstrukcije da Karamarko navodno »želi da se određeni ljudi kandidiraju za predsjednika HDZ-a«. Tvrde da mu takvo što ne pada na pamet, jer bi time »samo naštetio sebi, ali i drugima«.

Neki od redom neimenovanih HDZ-ovaca koji još održavaju kontakte s bivšim šefom, vraćaju film unatrag i prepričavaju kako je Karamarko sam vodio pregovore s potencijalnim partnerima za novu saborsku većinu i kako je tih 76 ruku praktički već dogovorio ili bio »vrlo blizu dogovora«, a onda se u tu priču s izglednim happyendom upetljao jedan njegov bliski prijatelj…

Navodno je prijatelj Milijan, od milja zvani Vaso, u prijelomnom trenutku sračunao da mu je Vlada Republike Hrvatske važnija od prijatelja Karamarka, pa je pred stranačkim čelništvom iznio svoj stav da prvi potpredsjednik Oreškovićeva tima mora napustiti Banske dvore. Karamarko je bio šokiran spoznajom da ne uživa stopostotnu potporu do jučer najodanijih prijatelja iz Predsjedništva HDZ-a, ali je i nakon odluke da krene u rušenje Vlade čvrsto vjerovao da će u Saboru imati potrebnu većinu.

Baš naprotiv, čini se da nitko od njih ne želi ni čuti za dojučerašnjeg najvećeg prijatelja, a kamoli mu još uslišiti i želju koju su njegovi preostali kompići jučer izbrbljali u novinama, želju da se Miro Kovač kandidira za predsjednika HDZ-a.

Kompa Kovač je na Trgu žrtava fašizma izjavio da njegove kandidature biti neće, budući da bi ona »dovela do polarizacije u stranci«. A prijatelj Zlatko Hasanbegović, u kojemu mnogi vide najpoželjnijega protukandidata Andreju Plenkoviću, na izravno novinarsko pitanje hoće li se natjecati za upražnjeno Karamarkovo mjesto, odgovorio je frazom koju u zemlji Hrvatskoj najčešće izgovaraju najagilniji revizionisti: »Okrenimo se budućnosti, nemojmo se baviti prošlošću.«

I što sad tu može Tomislav Karamarko, izdan i napušten, razočaran i iznevjeren? Ništa osim da prebire po mudrim izrekama o prijateljima i prijateljstvu što su ih sročili veliki mislioci, od Sokrata pa do Ramba Amadeusa.