– Nikako. 

  – Problemi sa zdravljem ili… 

  – Problemi s bolešću. 

  – Jetra, bubrezi, srce, pluća, glava…? 

  – Oči. 

  – A šta ti je s očima? Astigmatizam, konjunktivitis, glaukom, blefaritis…? 

  – Ne znam šta je, ali razbolim se čim te vidim. 

  – Baš zanimljivo. A zašto? 

  – Zato što si udbaš, kosovac, trovač, pedofil, obiteljski nasilnik, sodomist… i još nešto, ali sam zaboravio šta. 

  – Jesi li ti pri zdravoj pameti? 

  – To je zaštićeni podatak koji ne želim otkriti jednom udbašu, kosovcu, trovaču i tako dalje, i tako dalje. Uostalom, znaš i sam šta si. 

  – A da ja tebi, trafikant, razvalim jednu šamarčinu? 

  – Samo probaj! Zauvijek su prošla vremena kad su udbaši i kosovci nekažnjeno dizali ruku na Hrvatsku! 

  – A-ha. Ti si, dakle, Hrvatska, a ja sam udbaš, kosovac i tako to?! Pa dobro, trafikant, odoh ja po dva svjedoka, pa ako bi bio ljubazan da sve to ponoviš pred njima… 

  – A čemu će ti svjedoci? 

  – Saznat ćeš na sudu. 

  – Ti bi mene tužio? Ma nema frke, kosovski udbašu i udbaški kosovče! Dovedi, ako hoćeš, i kamermana. Ja ću sve ovo s osobitim zadovoljstvom ponoviti i na HTV-u. Ako treba, objavit ću i oglas u novinama, pa da ljudi čitaju tko si i šta si, udboslavenčino jedna!

  – Trafikant, stvarno ću te tužit! 

  – Zašto? Zato što te boli istina? 

  – Zato što me vrijeđaš i klevećeš. 

  – Ma samo izvoli. I da ti odmah kažem: možeš se slikat sa svojom tužbom, jer imam neupitne dokaze za sve što tvrdim! 

  – Kakve neupitne dokaze? 

  – Dokaze koje sud ne dovodi u pitanje. 

  – Ne postoje takvi dokazi. Na sudu se, koliko ja znam, provjerava vjerodostojnost svega što se ponudi kao dokaz. 

  – Ništa ti ne znaš. Da išta znaš i išta čitaš, znao bi da ima dokaza kojima se nijedan pametan sudac neće baviti. Dovoljno je da kažem da sam podatke o tebi dobio od naše obavještajne službe i tvoja optužnica pada u vodu. Ti se onda žališ, a drugostupanjski sud samo potvrdi prvostupanjsku presudu i gdje si onda?! A ja, ja i dalje uživam status uglednog građanina k’o Žarko Domljan. 

  – Otkud ti sad Žarko Domljan? 

  – Nisi čitao da mu je Županijski sud u Zagrebu potvrdio presudu kojom je oslobođen tužbe za klevetu pokojnoga Milana Škorića? 

  – Onog šefa saborskog restorana što ga je Domljan šutnuo s posla, jer je kupovao meso kod Mihajla Zeca, pa su uvaženi zastupnici bili u panici da ih ne otruje? 

  – Da, onog čovjeka što ga je Tuđman odlikovao za sudjelovanje u Domovinskom ratu, a za kojega je Domljan preklani na HTV-u izjavio: »Taj Škorić je sasvim sigurno bio član KOS-a. Nemam za to dokaza, ali nije slučajno gdje je nabavljao meso, kakve je nacionalnosti bio i da je bio povezan sa službama.« Škorićeva supruga Darinka je zbog te izjave tužila Domljana, a on se na sudu branio da je te podatke dobio od obavještajne službe. I sud mu je uvažio obranu. A Županijski sud je sada uvažio i uvažavanje takve obrane. 

  – Nakon što je provjerio vjerodostojnost dokaza? 

  – Kakvih dokaza?! Pa je li Domljan odmah rekao kako nema nikakvih dokaza da je Škorić bio kosovac?! Ne očekuješ valjda da se sud bavi provjeravanjem nečega što ne postoji. 

  – Ali kako je onda Domljan dokazao da nije oklevetao čovjeka? 

  – Zašto bi išta dokazivao, ako je vidio da ne mora reći ništa osim da je samo iznio podatke dobivene od obavještajne službe?! 

  – A gdje su mu ti podaci? Valjda postoji neki dokument? 

  – Kakav dokument? To ti je sve išlo po sistemu čulo-reklo-kazalo-prokazalo. Pa se na temelju toga Škoriću otkazalo. I onda ga se još mrtvog klevetalo, pardon, iznosilo podatke. 

  – A kojih zapravo nema. 

  – Tako je. Ali nakon što ih sud uvaži, ti nepostojeći podaci figuriraju kao postojeći. Ne zaboravi da je Domljan, kad se u emisiji kod Stankovića ostrvio na pokojnog Škorića, kazao i to da je mesnica Zec na vrhu Petrinjske bila »poznato okupljalište kosovaca i udbaša, petrinjskih udbaša«. Samo je još falilo da počne nabrajati tko se sve tamo okupljao: od tajnog agenta Brizle, preko kapetana Mulama i nižeg doušnika Plećke, pa do višeg doušnika Lungića… 

  – Šta su to stvarna kodna imena ili se zezaš? 

  – Potpuno svejedno. Domljana nitko na sudu ne bi pitao jesu li stvarna ili izmišljena. Baš kao što nitko nije tražio da dokaže da on osobno nije izmislio to da je Škorić bio kosovac. 

  – Pa možda nije izmislio on nego obavještajna služba. 

  – Hrvatskom pravosuđu je očigledno sasvim svejedno je li ta priča izmišljena i tko ju je izmislio. Kao što mu je svejedno i je li hrvatski intelektualac Domljan ili je hrvatski obavještajac Poriluk izmislio da je mesnica Mihajla Zeca udbaško leglo. A ne moram te podsjećati što se zbog te priče dogodilo vlasniku mesnice i njegovoj obitelji. 

  – Sve u svemu, Domljan može i dalje pljuvati po mrtvim ljudima i obavještajnim konfabulacijama pravdati otkaze i likvidacije po etničkoj osnovi, bez straha od suda. 

  – Zašto, trafikant, kažeš »samo svjedok obrane«? 

  – Zato što bi za te likvidacije osim zapovjedne trebala postojati i pripovjedna odgovornost. Ili možda misliš da ne bi, udbašu i kosovče jedan?!